Vedran Perkov

I ove godine, unutar institucijske podrške i pozitivnog medijskog publiciteta oko dobitnika nagrade Radoslav Putar i odjeka recentnih suvremeno-umjetničkih praksi, koji nažalost slabo izlaze iz okvira miljea i teško postaju opći društveni fakt, organizira se laureatova samostalna izložba u Zagrebu nakon povratka iz Sjedinjenih Država. Propozicije nagrade će reći da ta domaća izložba predstavlja profesionalna iskustva stečena tijekom boravka. Što sam prošlogodišnji dobitnik Nagrade Putar ima za reći o svojem studijskom boravku, progovarit će njegov izložbeni produkt u Galeriji Miroslav Kraljević, koji promatramo u kontinuitetu duhovite provokacije ili, bolje rečeno, ironijske reakcije na samu instituciju nagrade i političku korektnost u svijetu umjetnosti i društva općenito. Umjetnik naime instalacijom ‘Sve je na svome mjestu’ upućuje na procese naizgled pravičnog normiranja kojemu smo svi podloženi, i koji društvo regulira, koliko i kontrolira. U tekstu o izložbi piše da izloženi “ambijent Vedrana Perkova nastaje kao izravna kritička refleksija umjetnika na odnose moći u svijetu umjetnosti, stare i nove hegemonije, neravnotežu odnosa periferija/centar, i dalje prisutne matrice egzotizacije i neokolonijalizma, ali i nerijetku mistifikaciju i glorificiranje centra.”

Što li je korektno u svemu tome i koje stajalište zauzeti? Posegnimo u dosadašnju umjetničku strategiju samog autora izložbe! Naime, prošle je godine Vedran Perkov odnio “svečano postolje Putar” s predloženim radom u formi biste Radoslava Putara, važnog domaćeg likovnog kritičara, koji je aktivno sudjelovao u promjenama umjetničkih paradigmi šezdesetih godina prošloga stoljeća. Vedran Perkov mu se tom prilikom obratio skromnom bistom od gipsa i stiropora, na svečarskom crvenom duguljastom postolju, i s dvojakom deklaracijom, koja humorno upućuje na korektnost i kvotacije, kao jedne od važnih, limitirajućih, ali i prijeko potrebnih inkluzivističkih elemenata unutar natječajnih procesa: Radoslave, samo smo nas dva muška na izložbi. Rad je popratio sljedećim objašnjenjem: “Za dodjelu “Nagrade Radoslav Putar” komisija koja se sastojala od pet žena izabrala je četvero finalista od kojih su tri žene. Moj rad preispituje sljedeće paradigme: biti u manjini, izoliranost, problem emancipiranja od strane emancipirane grupe. S druge strane u radu primjenjujem tipično muški pristup: izrada poprsja čije postavljenje u središte izložbenog prostora upućuje na pompoznost, herojstva i kult ličnosti.” Godinu dana kasnije sam će autor opisati istoimeni rad “smiješnim i tužnim, te izjaviti da je išavši na svjesnu manipulaciju kroz rad, znao da će dobiti nagradu, ali i da se unutar rada i sam odlučio nasmijati što je proizvelo kamufliranu dosjetku.” Ističući ambivalentnost svoje pozicije i gravitirajući između pripadnosti grupi, ali i poigravajući se društvenim stereotipima, on je nagrađenim radom upozorio i na manipulatorske principe koje s vremenom svi spoznamo i koristimo više ili manje uspješno. Time se sam autor, Vedran Perkov istodobno odmakao od društvenih utega, stvarajući međuprostore autorefleksivnosti i ironijski ukazujući na korektnost koja dovedena do krajnosti, izjeda samu sebe.

No, ta nagrađena skulptura samo je još jedna u nizu ironijskih pomaka Vedrana Perkova, umjetnika rođenog godine 1972., školovanog na milanskoj akademiji Brera, i s trenutnim boravištem u Splitu gdje kao viši asistent predaje na Umjetničkoj Akademiji. On, naime u svojim radovima često preispituje ustaljene društvene vrijednosne sustave, poigravajući se s parametrima društvenih skupina, uspjehom i napretkom koje dovodi do krajnosti kao primjerice u radovima svijeta igre – Penali ili pak You got it, prostornoj instalaciji drvenih i gipsanih igraćih konzola i flipera u čitaonici-galeriji Vladimir Nazor, avionima-probušenim balonima i polovnim letjelicama, nefunkcionalnih, nezgrapnih predmeta, zastalih na putu razvoja i dosadašnjih značenjskih mreža.

A što nas ovih dana čeka u Galeriji Miroslav Kraljević?! Mnogi su se na otvorenju pitali je li viđeni umjetnički produkt-instalacija pod nazivom Sve je na svome mjestu uistinu nastao nakon jedne njujorške rezidencije. Jer intervencija u prostoru galerije čini se preskromnom, premalo novomedijskom, nimalo spektakularnom. Radi se naime o konstrukciji izrađenoj od dasaka kojom umjetnik delimitira galeriju simulirajući prolazni koridor koji posjetitelja vodi do skladišta Galerije Miroslav Kraljević. Koridor je jednostavno izveden od golih dasaka grubih, nerafiniranih krajeva, bez dodatnih aplikacija i s aparentnim procesom izrade.

Vedran Perkov svoje predmetne i prostorne simulakrume vrlo često ostavlja nedovršenima, tehnički i izvedbeno nesavršenima, te ih otuđuje od funkcije, koju oni svojom formom istodobno sugeriraju, a ukazuje na njihov konceptualni potencijal. Svi su mu radovi izvedeni u lako dostupnim uradi sam materijalima za brzu i efikasnu uporabu, poput gipsa, kartona ili folija, koji se mogu naći u svakom kućanstvu. Njegov rad križa low i i high, popularne I visoke forme kulture, istražuje prostore i znakove predrasuda, isključivosti i netolerancije. Unutar toga, umjetnik gotovo uvijek poziva na dijalog dvije dijametralno suprotne pozicije. Sam će umjetnik reći da je vrlo kritičan prema ideji progresa, modernističkim modelima perfekcije i noviteta.

No, vratimo se radu Sve je na svome mjestu i shvatit ćemo da je skladišni prostor u koji smo ušli podsvođen dodatnim krovom od drevnih greda u koju se probija danja svjetlost i čuje živahna zvučna razgovorno-muzička podloga. Kasnije saznajemo da se radi o snimci jednog od elitnih newyorških otvorenja na kojem je bio i sam autor, te dislocirao zvučni ugođaj/sadržaj. No, samo skladište galerije je ostavljeno takvo kakvim je inače, kako ga koriste djelatnici, i bez ikakvog znaka umjetnikove intervencije. Ukoliko ne poznajete galeriju, taj skladišni prostor postaje mjesto zabune, te se pitate, donekle upućeni u umjetničke tokove sedamdestih godina 20. stoljeća, nije li možda umjetnik, isto kao i svojevremeno Vito Acconci deplasirao u prostor galerije djelić svojeg životno-radnog prostora pa nas mudro do njega proveo. Dodatni ključ radu ipak daje činjenica da se radi o rezultatu nagradnog boravka u New Yorku i tu nastaje ironijska stanka koja vodi ka smijehu, ali i snažnom kritičkom ključu, samo naizgled slabašne i u brzini izvedene konstrukcije.

Također, nemoguće je ne primijetiti koliko je sam rad upisan u dosadašnje djelovanje Vedrana Perkova. S jedne strane vam je laknulo, jer koliko god mislili da je preobrazba vezana uz boravak u određenom prostoru imediatna i očekujete u instalaciji barem djelić onog newyorškog izraza danas, duboko u sebi se slavodobitno smijete što umjetnik ostaje potpuno dosljedan sebi unatoč, ili potpomognut tim novim iskušanim okruženjem, sagledanoj umjetničkoj produkciji i sustavima moći… No, ne zanemarimo, da se kakav god scenarij bio, gotovo uvijek radi o propusnosti dva, po umjetniku, dijametralno supotstavljena faktora; zapadnog sustava i jugoistočnog umjetnika Europe. Pukotina mora postojati, bila ona veća ili manja. Odgovor tražimo u međuprostoru, vanjskom danjem svjetlu kojem Vedran dopušta blagi ulazak, ali i simuliranoj koegzistenciji jednog mondenog newyorškog vernisaškog druženja i skromnog skladišta zagrebačke galerije ili pak jednog zagrebačkog top spot otvorenja i ispraznog newyorškog blebetanja. Međurazumijevanje i međuprožimanje je tu samo isprazna floskula, ili cilj. Instalacija “Sve je na svome mjestu preispituje mogućnost kritičkog pozicioniranja i djelovanja s jedne, te društvene i institucionalne paralize”, reći će tekst izložbe. Da, sve ostaje na svojem mjestu… a promijenjive paradigme to jest stvoreni uvjeti za nas posjetitelja, način su gledanja i kut slijetanja.

Morbidnost i nelagoda obilježja su novog ambijenta splitskog umjetnika Vedrana Perkova pod nazivom „You Got It!“. Posredovanost svijeta putem medija i manipuliranje informacijama u kreiranju i kontroli javnog i osobnog mnijenja, polje je interesa autora koji tu cjelokupnu problematiku smješta u okružje zabave kao općeg mjesta postizanja sreće i zaborava. U višenamjenskom prostoru galerije koja je ujedno i čitaonica umjetnik taj odnos povezuje ludičkim momentom kojeg utjelovljuju tri tipa automata za igre tvoreći tri serije: poker aparati, video igre, fliperi.
Izlažući samo njihove forme, Perkov se koristi sebi osobitom metodom: preuzima postojeće objekte iz svakodnevnice, oduzima i mumificira im svaku funkciju, pretvarajući ih u ogoljene, minimalističke oblike koje koristi na razini simbola. Također, transponira ih u drugi materijal: fliperi su sačinjeni od drveta, aparati za poker kao i video igrice od gipsa čime im oduzima šarenilo i sva ostala obilježja koja posjeduju u svom originalnom izdanju. Tim obratom umjetnik predmete izmještene iz zbilje prerađuje na nivo ikona. Uglancane industrijski proizvedene mašine ne polira do savršenstva već ih izrađuje ručno ostavljajući predmete grubo obrađenima. Svodeći kič na monokromne ljušture autor ih postavlja poput spomenika u prostor galerije.
Simulirajući igraonicu, Perkov radom također uspostavlja složeni zaplet između stalnih čitača-umirovljenika galerije i utjecaja kojeg mediji imaju na njih. Mjesto izlaganja je svojevrstan dnevni boravak umirovljenika koji svoje vrijeme koriste kako bi se putem dnevne štampe informirali o svijetu kojem sve manje aktivno pripadaju. Čitanje je umirovljenicima razbibriga, razonoda i zabava, pa je čitaonica njihovo utočište o kojem su ovisni. Ovisni su također o vijestima koje čitaju i koje im oblikuju sliku stvarnosti. Oni gotovo postaju strojevi za ‘gutanje informacija’ što se na metaforičkoj razini veže uz rad pod nazivom „High Score“. To su riječi koje su se ispisivale s imenima i rezultatima najboljih igrača na konzolnim igrama, preteči kompjuterskih igrica. A upravo su posljednje suvremeni oblik zabave, ekvivalent zabavi u čitanju starijih generacija koje posjećuju galeriju.
„Pun bonus“ je krajnji zgoditak na fliperu i naziv skulptura koje se nadovezuju na umjetnikov pesimizam glede pozicije i stanja u postmedijskom društvu, koji je do krajnosti pojačan činjenicom da su to drveni objekti koji djeluju poput ljesova s nadgrobnim pločama.
Vedran Perkov također izlaže ‘biste’. Poput portreta povijesno i kulturološki važnih osoba, u zlato obojene forme poker aparata, također su imenovane po dobitnoj kombinaciji koju sačinjava niz od pet istovjetnih simbola. Instalacija „Pet istih“ sastoji se od upravo toliko gotovo unificiranih odljeva, na kojima se ipak primjećuju razlike odnosno posebnosti svakog, upućujući na još jednu od boljki površnog zahvaćanja svijeta – generalizaciju. Umjetnik postavlja spomenike u ime mogućeg složenijeg uvida u stvarnost.
Krajnje metaforičan, kritičan, gorko-ironičan, Perkov postavlja site-specific rad u kojem potencijalnu igraonicu preoblikuje u groblje-zabavište. Njega ne sačinjavanju zastarjeli strojevi, nego spomenici osobama koje su postale automati s točno uspostavljenim sustavom vrijednosti te površnim, manipulativnim i ispraznim izvorima povezivanja sa svijetom – medijima, dok je sve uronjeno u razbibrigu.

Znakovit je naziv izložbe Vedrana Perkova The Things That Dreams are Made of .
Doista, od čega su satkani naši snovi? Oni su naprosto tipičan produkt konzumentskog društva i popularne kulture, no istodobno i iskreni, intimni snovi odraslih, ‘ozbiljnih’ ljudi u kojima ipak čuči djetinja nada da heroji uistinu postoje. Još ako se s tim hrabrim, svemogućim, zgodnim, gotovo savršenim superherojem možemo i poistovjetiti…
Svi Vedranovi radovi odlikuju se specifičnim humorom i autoironijom. Njihova iznimna vrijednost sadržana je u tome što uvijek ostaju na sretnoj granici između jednostavno smiješnog i ironičnog, nikad ne prelazeći ni u jednu krajnost. Autor se hrabro postavlja u situaciju u kojoj iskreno mašta o superherojima ili snažnim letjelicama, stvara prostore iz dječjih maštarija, dijeleći s posjetiteljem svoj intimni prostor, no jasno dajući svemu jednu socijalnu i kritičnu notu. Najčešće je ta nota prisutna u određenoj nelagodi, onako kao u radu pod nazivom Zvijer (Cirkus, Galerija Nova, Zagreb, 2004.). Zvijer je zapravo golemi medvjedić – igračka napunjena slamom koja zauzima gotovo cijelu prostoriju, te kako izložba traje, sve se više i više haba. Sličnim se postupkom Perkov služi i u radovima vezanim uz ikone popularne kulture, primjerice uz serijal Zvjezdane staze. Na izložbi u Studiju Josip Račić (s Markom Tadićem, Zagreb, 2005.) izložio je rad The Final Frontier. Od plastičnog materijala konstruirao je mitski svemirski brod Voyager koji je pridržavan sajlama ‘Iebdio’ u izložbenom prostoru. U tijelo broda konstantno je upuhivan zrak, no kako spojevi i šavovi ‘ne drže’, zrak je izlazio van, stvarajući dojam da se sama instalacija bori za opstanak u danom obliku.
Tematski se vezujući uz taj rad, Vedran je za najnoviju izložbu ‘konstruirao’ novu ‘letjelicu’ i dva svemirska odijela. Radovi pod nazivom Starship Captain’s Extravehicular Suit, Heavycruiser Battleunit Commander’s Suit – 3rd generation, te Interstellar Thunderbird (prototip) uvode nas ponovno u svijet međuzvjezdanih putovanja. Prototip letjelice izložen je u maniri kakvog salona automobila, posve spreman za pokusnu vožnju. Pomno konstruirana svemirska odijela namijenjena presudnim međuzvjezdanim bitkama, ili šetnji po udaljenim svjetovima, spremno očekuju nekog zapovjednika Rikera. Ili ipak?
Već poznatim postupkom Vedran ne inzistira na savršenstvu izgleda svojega djela, te ostaje na sigurnoj udaljenosti od tehnološki zahtjevne produkcije specijalnih efekata (premda su konstrukcije iznimno složene i gotovo graditeljski razrađene). Njegovi objekti uvijek ostaju šarmantno nesavršeni, otkrivajući stvarnu nemogućnost ispunjena one svoje izvorne funkcije, podsjećajući nas u svakom trenutku da su ipak tek tvorevine našeg sna.

*Riječ je o liku komandanta William T. Rikera iz TV serijala Zvjezdane staze.

«U daljinskoj slici predmet ne može biti smiješan; on mora biti približen da bi postao smiješan; sve smiješno je blisko; cjelokupno karnevaleskno stvaralaštvo djeluje u zoni maksimalnog približavanja»
Mihail Bahtin

Prisvajanja, fragmentiranje, ogoljenje i prerada širokog registra znakova, uglavnom ikonografije popularne kulture kontinuira radovima Marka Tadića i Vedrana Perkova.
Iako je zaigranost njihova važna odrednica, prepoznatljivo vizualno šarenilo radova dvojice umjetnika gotovo uvijek zrači i svojevrsnom nelagodom. Ona izvire iz kritičkog doživljaja socijalnog i medijskog okruženja te nestabilnosti, ranjivosti vlastitog mjesta unutar tih sustava. Dvojicu umjetnika povezuje i srodan senzibilitet za karnevaleskno; strast izokretanja naglavce, dekomponiranje, sklonost razotkrivanju ispraznih reprezentacija, zavirivanje iza poroznih fasada moći, istraživanje medijskog zagađenja, portretiranje svakodnevice u srazu kontrasta tranzicijske ekonomije – konzumerizma i osiromašenja.

Teatralne, karnevaleskne instalacije Vedrana Perkova gotovo su uvijek i posredna kritika društvene realnosti. Ikone masovne industrije zabave i pop kulture autor koristi kao idejne predloške realizacije različitih hibridnih objekata i ambijenata. Perkov istražuje kritičke potencijale znakova, ikona i simbola koji su se uslijed prevelike upotrebe i potrošnje iscrpili, izlizali, devalvirali. Nova se značenja oblikuju na rubovima, kao nus-proizvod brojnih konzumacija, kao svojevrstan višak koji se realizira kontrastno, u opoziciji prema svojim izvornim matricama. Dakle, pesimizam će doći na mjesto optimizma, kukavnost umjesto herojstva, nemoć umjesto moći, prisila umjesto zabave, nasilje na mjesto djetinje nevinosti…
Opća mjesta globalne masovne kulture poput medvjedića, Batmana, smileya ili balona Vedran prerađuje i domesticira, izmješta u kontekst socio-političkog prostora koji ga okružuje.
Parodirani, svjesno kičasti, motivi gurnuti na krajnje rubove postaju rječitiji od svojih originala.

Često uvećane dimenzije objekata provociraju nelagodu, način na koji zaposjedaju prostor nije lišen šarma i svojevrsnog humora, stječe se dojam da ti objekti nešto u galerijskom prostoru odista i čine ili kao da je nad njima netom nešto izvršeno.
Primjerice, u instalaciji «Zvijer» (Galerija Nova, 2004) koja u obliku predimenzioniranog dječjeg ‘medvjedića’ klaustrofobično zaprema gotov čitav prostor izlaganja, nemoguće je odrediti je li ona objekt ili subjekt nasilja. Perkov ne koristi gotove, izvorne, masovno oblikovane predmete kao ready – made objekte, već objekte ručno redizajnira i samostalno izvodi, ostavljajući vidljivima šavove, procijepe i mjesta spajanja.
Ovom prilikom izlaže dvije srodne prostorne instalacije koje posredno tematiziraju problematiku moći, pri čemu je ključna sama forma i stanje pojedinog objekta. «The final frontier» inspiraciju crpi iz popularne televizijske serije Star Trek i svojevrsna je «low tech» replika popularnog, velebnog svemirskog broda Voyager. Vedranov Voyager, čiji volumen zaprema i lebdi znatnim djelom prve galerijske prostorije, zapravo je plastična «igračka» kućne izrade, prepuna šavova. Voluminoznu, no krhku skulpturu na životu održava dotok zraka, koji se, kako upozorava agresivan zvuk, kontinuirano «upumpava» s podnožja skulpture.
Dok sklepani Voyager pušta zrak na sve strane, uz velike napore održavajući se u zraku, instalacija «Le voyage infinitf» sastoji se dva anonimna, šarena, (srušena ili pak prizemljena?) na jedvite jade sklepana aviona.
Ikone reprezentacije napretka, modernizma, osobito suverenosti i moći, poput aviona ili svemirskog broda, svedene na vlastite disfunkcionalne parodije otvoreno izvrću socijalne reprezentacije moći podcrtavajući atmosferu neuspjeha.

Radovi Marka Tadića hibridne su forme koje propituju status umjetničkih i svakodnevnih objekata, njihovu upotrebnu, dekorativnu i simboličku funkciju. Oblikuju se na razmeđi slikarstva, grafita, kolaža, fotografija, objekata i ambijentalnih instalacija, a ponajviše ih određuje sfera privatnosti, dnevničko-sakupljačka strast, interes za svakodnevicu, sklonost dekorativi, kiču i transformaciji.
Marko često slika i kolažira odbačene ili jeftine upotrebne predmete: plastične tanjure, drvene kuhinjske daske, jeftine podloške, najrazličitije nađene predmete…Njegove slike – objekti razvijaju specifičnu ikoniku spajajući atraktivan koloristički grafizam s fragmentima riječi i rečenica, brojeva, grafita, idioma, pop citata, oblikujući tako apsurdne slogane i začudne sliko-verbalne kombinacije. Kolažne cjeline naglašenih kolorističkih kvaliteta sastavljene od disparatnih fragmenta odražavaju urbani kontekst svakodnevice, elemente filmske i strip estetike, ikonografiju suvremenog dizajna, mode, muzike, životnih stilova…
Recentni autorovi radovi tvore nekoliko međusobno povezanih cjelina: seriju slika – objekata te niz fotografija, dijapozitiva, polaroida. Umjetnikovo opsesivno označavanje i bilježenja prostora u kojem živi, radi i kreće se, istražuje problematiku tijela i njegovu prisutnost u tim prostorima. Na likovnoj razini ti se odnosi često realiziraju pretapanjem, kontrastiranjem integracijom pozadine i prednjeg plana. Iako su općenito, forme ukrštanja slike, objekta i fotografije prisutne u Markovom već neko vrijeme («Household», Galerija Nova, 2003.) sada dolazi do nekih zanimljivih prostornih i značenjskih pomaka. Instalacija «Landscape» sastoji se od serije kolažnih slika izvedenih na pleksiglasu, na čiju se djelomično transparentnu površinu projiciraju slike autorove svakodnevice: objekti, predmeti, situacije, pejzaži…Dok serija polaroida okolinu dosljedno i pomalo dnevnički monotono bilježi miješajući melankolične interijere, sladunjave i začudne pejzaže redovito ispražnjene od ljudske prisutnosti, serija parova fotografija sučeljava dvije naizgled identične fotografije. Snimljene u Markovom podstanarskom stanu u Firenci fotografije razlikuje tek jedva zamjetna prisutnost autora na jednoj od njih. On se redovito nalazi u drugom ili trećem planu fotografije, fragmentiran ili u ležećem položaju kao da sugerira krhku granicu vlastita postojanja i prisutnosti. Serija «Suveniri» izravno se nadovezuje na dosadašnje serije oslikanih plastičnih tanjura. Koristeći do sada uglavnom tanjure kao pozadinu, Marko sada poseže za nađenim dekorativnim drvenim pločama – staromodnim suvenirima gradova i turističkih lokacija. Postojeća pozadina sada se koristi na drugačiji način; izvorni prikazi su preslikani, promijenjeni do neprepoznatljivosti, naseljeni nekim imaginarnim, začudnim pejzažima. Ponekad autor integrira tek jedan arhitektnoski element u novu sliku, što često dovodi do apsurdnih kontrasta. Ne pričinja li se porečka kula sada poput zatvora, nije li Bled odjednom nalik Manhattanu?

Funkcije smijeha i karnevalesknog u kontekstu književnosti Mihail Bahtin tumači kao obrambene mehanizme koji čine mogućim nadilaženje vanjskih, te osobito unutarnjih prisila, cenzura i zapreka. Pojam karnevalesknog uvelike je primjenljiv pri interpretaciji djela dvojice autora. Slobodna igra koju iniciraju rezultat je parodije i ironije, ona je povezana s potrebom (privremene) uspostave odgode društvenih i kulturoloških prisila.
Razotkrivajući arbitrarnu prirodu tih prisila, karnevaleskno i u radovima ovih umjetnika obavlja funkciju imaginacije, diskretno sugerirajući da su alternativne strukture koje bi artikulirale drugačiju vrstu relacija još uvijek zamislive.

Još jedan iz skupine splitskih autora koji gostuju na Festivalu nove umjetnosti predstavio se jučer riječkoj publici. Na trgu između zgrade Pošte na Korzu i robne kuće »Ri« akademski slikar Vedran Perkov izveo je urbanu intervenciju koja simulira pad padobranca na stablo i uviđaj nakon tragičnog događaja.
U Rijeci se upravo održava Svjetsko padobransko prvenstvo, a njegova akcija, nazvana »Homo Volans«, inspirirana je projektom prvog padobrana Fausta Vrančića. U sebi nosi malu parodiju na pustu želju za slobodom i nesputanošću, esktremne sportove i opasne situacije, ali i onaj dio ljudske prirode koji s pojačanim zanimanjem prati tuđu tragediju, odnoseći se prema tome kao zanimljivosti koja budi želju za tračem i razbija monotoniju svakodnevne kolotečine.

Uostalom, svi znamo za prizore okupljenog mnoštva nakon kakve nesreće i govor ulice koja o tome bruji do neke sljedeće. Svi smo svjesni i naslovnica dnevnih novina, koje ispisuju krvavi događaji crnih kronika. Da nas pitaju, svi bismo rekli kako smo zgroženi, ali istina je na žalost okrutna: samo nam prodaju ono što želimo kupiti.
Ljudska je nesreća postala roba koja se najbolje prodaje i nema te umjetnosti koja joj može konkurirati.

Prilagodba, prerada i rekontekstualizacija popularne kulture (u konkretnom slučaju cirkusa) osnovna je karakteristika izložbe splitskog umjetnika Vedrana Perkova (1972.) u galeriji Nova. Izložba “Cirkus” je četverodijelna – sastoji se od radova Četverored, Cirkus, Call me anytime you need i Zvijer. lako sva četiri djela izložbe integrira mogućnost sličnog višesmislenog tumačenja (koje može varirati od komičnog do tragičnog) i nejasan estetski status (tek prividna privlačnost i veselje), vizualna heterogenost izložbu cijepa na tri cjeline. Centralni rad Cirkus – predstavlja transformaciju bijele kocke u šareni ambijent – u cirkus. Cirkus je ovdje samo ambijent lišen sadržaja; predstavlja kontekst u kojemu se prikazuju predstave (kontekst u kojem se konzumira pop kultura). Prazan sadržaj naznačen je gomilom šarenih balona. Cirkus Vedrana Perkova dopušta i tumačenje da su unutrašnjost i vanjština zamijenjene – cirkuski je šator naznačen transparentnom tkaninom, izvan kojega se nalazi šareni prostor. S jedne strane Cirkusa se nalazi Četverored (bijeli ambijent), dok s druge strane gledatelja očekuju Call me anytime you need i Zvijer (u crnom ambijentu, black boxu). Četverored čini niz gipsanih odlijeva figura vrtnih patuljaka simpatično glupog izgleda. Patuljci smješteni u pravilni red s jedne strane prizivaju asocijacije na militaristicki red, a s druge strane podsjećaju na konzumente popularne kulture, koji bez kriterija prihvaćaju sve što se nudi (patuljci se kreću i gledaju prema zidu). Jasno je da i naziv asocira neke novije, problematične interpretacije bliže povijesti. Call me anytime you need interaktivni je objekt, koji, kad ga gledatelj aktivira, odgovara prikazom znaka Batmana (tematiziranje privida u kojemu se uvijek možemo osloniti na produkte masovne kulture). Objekt Zvijer je divovska krpena lutka kod koje se, gledajući je, dvoumimo radi Ii se o subjektu ili objektu nasilja i pitanje je da Ii se takve zvijeri moramo plašiti, ili s njome suosjećati. Objekti Vedrana Perkova nisu ready made objekti (iako bi to mogli biti, s obzirom da su kontekstualno izmijenjeni)autor ih sam (re)dizajnira i izvodi. Patuljci u Cetveroredu tako dobivaju novu kvalitetu potpuno identičnih likova, Cirkus neobičnu sterilnost, a Zvijer tragikomične karakteristike. Karnevalizacija i ludički doživljaj
svakodnevice osnovne su karakteristike ovih radova Vedrana Perkova. Poznata ikonografija smješta se u izmaknut kontekst, dobivajući time nove dimenzije.

Vedran je naizgled pričač, narator. On priča priče. On ide prema nama humorom, prepoznatljivim znakovima, melodijama, ritmovima, situacijama.
Izložba se zove Cirkus. Tužno-slatki okus nadraženosti životom koji nosi pojam cirkusa danas dobro pokriva senzaciju koju nosi izložba. Vedran Perkov diplomirao je slikarstvo na milanskoj Breri 2002. godine. Jučer, dok je tramvaj zavijao kraj Cibone u Savsku, pričali smo kako je između splitske primijenjene i Milana odradio ratovanje.

Na izložbi su četiri rada u četiri prostorije »Nove«: Četverored, Cirkus, Call me anytime you need i Zvijer. Već je taj niz naslova priča, i to nije slučajno.
Biografski detalj da je između dvije ne sasvim jednostavne i bezbrižne, ali sigurno u velikom segmentu vesele škole, bio na ratištu Domovinskoga rata izvukla sam vam namjerno. Vedran Perkov nije ironičan, on radi iz donesena materijala.
Proizvodi radove isključivo preradom, spajanjem, razmjeątanjem postojećih značenja. Proizvodi ih u maloj kućnoj radionici.

Zanimljiv kreativni princip

Ovo što vam pričam nije opis njegove socijalne situacije, iako bi naravno i kao takav bio istinit, nego uspostavljanje ključnog osviještenog odabranog načela rada. Način razmišljanja je low tech protiv high techa. S mirisom osobnoga, lokalnog, intimnog. Svaka će njegova priča zvučati kao da ima još neko samo njemu poznato značenje. Vjerujte mi, to nije slučajno i nije potpuno istinito, naime, on namjerno ističe taj dio, on je njegov važni alat.

Tvrdim da je vidljivi trag lokalne priče ključni ideološki izbor i kreativni princip Vedrana Perkova. Nije se taj okus-miris-slutnja o još nečem prigušeno intimnom zatekao tu slučajno, nije on slučajno ostao viriti ispod jastuka »ikona masovne industrije zabave i konzumentskog društva uopće« kako materijal kojim barata Perkov precizno definira Ana Dević (WHW) u predgovoru izloľbe. Riječ je o nečem sasvim drugom.
Hoću reći da je odluka i izbor koliko ćemo nešto uvijek prisutno istaknuti, učiniti vidljivim, ono što čini ključ oblikovnoga principa. Na isti način kao što se na primjer moj oblikovni princip otkriva u omiljenoj rečenici »Radi se o nečem sasvim drugom.« Jer, dakako, svaki je rad u određenoj mjeri proizašao iz neke osobne priče i uvijek se može istaknuti nešto posve drugo, ali sadržaj je sam čin izbora i pokazivanja. »Simboli i ’angažirane’ reference kao vanjski znakovi, sami po sebi, neće mi rad izvući iz apstraktnosti. Koje odnose iz/prema stvarnosti materijalizirati? To mi se čini jedno od najkreativnijih pitanja i istodobno iznimno subjektivno« (Petercol, MSU, 2002).

Vidljivi šavovi izložbe

Vidljivi šavovi u bricolageu značenja Vedrana Perkova najvažniji su sadržaj. Ne sljepljivanje, nego vidljivost mjesta sljepljivanja.

Zašto? I kako to Perkov radi?
Rekla bih da on rad zaista gradi isključivo od znakova i značenja — u tolikoj mjeri da je tu samo uvjetno riječ o likovnom djelu, možda o vizualnom, iako bi se i to dalo istraživati. Materijalizacija patuljaka, cirkusa, golema medvjeda ispunjena slamom, otrcana i razbijena, te Batmana koji je tu samo dok držimo pritisnut taster za poziv — banalna je. I to zbunjuje.

Ali i odabrani su simboli patuljaka, cirkusa, Batman i prevelike stare igračke medvjedića banalni. Zato jer nisu važni. To nisu četiri rada, to je jedan rad koji se događa na njihovu spoju. Taj je spoj grub, priheftan i smiješan. Švelja je grubim bodom spojila raznorodna značenja da pokaže njihovu grubu proizvoljnost, manipulaciju koja je toliko banalna i površna da čovjek vrišti od jada. Baratanje političkim i ideološkim konotacijama toliko je površno da su značenja nebitna, nebitno je ono čime baratamo. Istina je samo da baratamo. Osobni komadić što sam ga odredila kao ono što viri ispod jastuka prepoznatljivih (i kičastih dakako) ikona i znakova oduzima ozbiljnost izbora ne samo znaka već i značenja. Svaki je patuljak tu samo zato da uputi na ono čega nema.

Specifičan karnevalizacijski doživljaj svakodnevnog socijalnog okruženja u radovima Vedrana Perkova realizira se postupcima prisvajanja, prerade i rekontekstualizacije širokog registra popularne kulture. Ikone masovne industrije zabave i konzumentskog društva općenito, Perkov koristi kao idjne predloške realizacije različitih hibridnih objekata i ambijenata u kojima se njihova globalna ikonografska prepoznatljivost sučeljava sa specifičnom vrstom udomaćenog, posvuda prisutnog kiča.
Autorska invencija podjednako je prisutna u reinterpretaciji pojedinog motiva ali i njegovim kulturološkim izmještanjem u konkretan socio-politički prostor koji ga
uvelike odreduje.
Perkov istražuje kritičke potencijale znakova. ikona i simbola koji su se uslijed prevelike upotrebe i potrošnje iscrpili. ispraznili od svog izvornog značenja. Nova se značenja oblikuju na rubovima, kao nus-produkti njihove daljnje konzumacije, kao svojevrstan višak vrijednosti koji se realizira kontrapunktno izvornim funkcijama znakova koje gotovo uvijek označavaju vrijednosti poput optimizma, herojstva, zabave, djetinje nevinosti… U radovima Vedrana Perkova očita je odsutnost takvih afirmacija; motivi poput patuljaka, medvjedića, Batmana, smileya ili balona, koji se provlače umjetnikovim radovima tek su naoko privlačni i veseli.
Nelagoda koju ti objekti proizvode podjednako proizlazi iz njihova nejasnog estetskog statusa te osjećaja nasilja koje evociraju, bez obzira da li je na njima izvršeno ili ga oni performiraju. Upravo ta specifična neodredenost i ambivalentni karakter Vedranovih radova tvore dinamično polje koje posredno reflektira problematiku različitih krivotvorenja, cenzure, potiskivanja kolektivnih i osobnih trauma. osiromašenja i medijskih manipulacija.
Izložba ‘Cirkus’ sastoji se od serije međusobno povezanih radova: ‘Četverored’, ‘Cirkus’, ‘Call me anytime you need’ i ‘Zvijer’. Radovima se na različite načine kontinuirano provlači tema sveprisutnog, anonimnog nasilja koje nije lišeno specifično lokaliziranih asocijacija.
Gipsani odljevi simpatičnih vrtnih patuljaka postavljenih četveroredno djeluju poput monstruozno unificirane militantne postrojbe,a njihov naziv ‘Četverored’ dodatno ih opterećuje asocijacijama na problematična, promašena iščitavanja povijesti.
Interaktivna instalacija ‘Call me anytime you need’ realizira se pritiskom prekidača koji na zid projicira karakterističan znak Batmana. Uz inscenaciju jednokratnog užitka masovne zabave ne možemo se otresti dojma da Perkov posredno komentira i problematičnu sliku heroja, mehanizme kojima se razrješuju unutarnji sukobi, političke intervencije…
Nelagoda koju evocira predimenzionirana dječja igračka, ofucani ‘medvjedić’ koji zaprema gotov čitav prostor izlaganja podjednako proizlazi iz njegovog
klaustrofobičnog smještaja i nemogućnosti (kao i u slučaju ‘Četveroreda’) odredenja da li je ‘Zvijer’ objekt ili subjekt nasilja.
Perkov gotovo nikada ne koristi gotove, izvorne, masovno oblikovane predmete kao ready-made objekte već ih redizajnira i samostalno izvodi.
Gotovo ispražnjen od objekata ambijent ‘Ctrkus’ negira neutralnost galerijske ‘bijele kocke’; prostor je koloristički transformiran u prizorište nekog šarenog spektakla ¬možda samog čina otvaranja izložbe – čije isprazno blještavilo kao da dodatno podcrtava potreba kreiranja jedno zasebnog prostora unutar galerije, transparentnog cirkuskog šatora kao ispražnjenog mjesta osobne i umjetničke autonomije.

U zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra izlaže troje mladih likovnih umjetnika, Splićanin Vedran Perkov, Talijanka Claudija Nanni i Zadranin Petar Stanović-Šumski, koje veže prijateljstvo i činjenica da jesu (Stanović i Nanni) ili su bili (Perkov) studenti milanske Accademije di belle arti Brera. Ako treba tražiti zajednički nazivnik u njihovu istupu, onda je to religioznost koja se, u tri inačice, objektivizira kroz njihove odnose prema stvarnosti u kojoj žive. Autori nude tri različita primjera vjerovanja, tri različita svjetonazora.
Perkov iz povijesne ropotarnice priziva socijalističku propagandnu estetiku školskih manifestacija, ali se poziva i na propagandnu estetiku suvremenih predizbornih skupova, entuzijastičkih ili pak umirujućih parola te uopće na tradiciju »velikih riječi«. Na jarko crvenu tkaninu, na kakvoj su se u doba socijalizma ispisivale optimističko-demagoške parole, trodimenzionalnim slovima, umotanim u zlatnu foliju, ispisao je parolu »Don’t worry, everything is under control«, semantički i asocijativnu i otvorenu za različita iščitavanja. Možemo je iščitavati defetistički, kao očitovanje pomirenosti i determiniranosti jer u datostima u kojima živimo ništa ne možemo promijeniti, pa se stoga ne moramo ni uznemiravati. Budući da autor ispod natpisa aplicira i dvije svetačke slike koje čine jedinstvenu ikonografsku cjelinu Svete Obitelji – na jednoj je Marija s djetetom, a na drugoj Josip s djetetom – sugerira da su naši životi pod kontrolom nečega nama nadređena i nedokučiva, nečega što je »viša sila« i što, kao takvo, uvećava dozu osobnog defetizma u svakome od nas.
Stanović se predstavio s tri autoportreta, snimljena na tri različite nadmorske visine, s kamenom izronjenim s dna mora u ruci, pri čemu je znakovito i što može poslužiti kao orijentir za iščitavanja ovoga rada, da je odjeven u crnu, bijelu i crvenu odjeću, u tri boje koje je »patentirao« Maljević, koji je do suprematizma došao duhovnim pročišćenjem, kakvu ambiciju prepoznajemo i kod Stanovića. I Sveti Gral, sjetimo se, nije bio nikakav kamen nego visok stupanj osobnoga pročišćenja, prosvjetljenja i duhovna uzdignuća. Stoga Stanovićev istup doživljavamo kao opozit Perkovljevu defetizmu, kao mogućnost djelovanja i promjene, aktivistički svjetonazor koji veliča pojedinčevu nepomirenost datostima i zadatostima, emancipiranost od frustrirajućeg okruženja i vlastitu ulogu i odgovornost za svoju sudbinu.
Nanni je, nostalgično raspredajući o vremenu koje je na izmaku i onome koje se, iako ga još uvijek doživljavamo kao neobjašnjivo, nadrealno i kao predmet ljudske mašte, sve agresivnije najavljuje, rekonstruirala sobu svoje bake. Tu dominira goblen na čijem je donjem dijelu izvezen u, za tu kič produkciju karakterističan, idiličan krajobraz, a u gornjem je, u dramatičnoj inscenaciji, izvezeno spuštanje letećeg tanjura u isti pejzaž. Po cijelom galerijskom zidu postavila je razglednice gradova iz cijeloga svijeta, na koje je docrtala isti futuristički prizor spuštanja NLO-a. Taj rad afirmira fascinaciju suvremena čovjeka još neobjašnjivim, ali i najavljuje novu religioznost, novo doba u kojem se stvaraju cijele fantastične sekte i religije vezane za postojanje drugih civilizacija, te svjedoči da će u budućnosti i mašta postati jednom od mogućih novih religija.
»Sva tri autora tematiziraju vjeru i odnos prema njome zadanoj stvarnosti te onome što je toj stvarnosti nadređeno. Pitaju se što ili tko kreira naša vjerovanja i svjetonazor, uspostavlja odnose i tvori strukture naših vjerovanja ili iluzija koje su nam samo ponekad čitljive, dok ih češće uopće nismo svjesni, pa ih stoga ne možemo dešifrirati«, zaključuje u katalogu Antonija Majača.

Vedran Perkov oblikuje višestruko kodiran odnos dvaju ideologija i ikonografija. Prva, kršćanska, eksplicitna je i relativno lako čitljiva. Na crvenoj podlozi postavlja dvije reprodukcije sakralnih slika koje zajedno čine ikonografsku cjelinu Svete obitelji. Na jednoj je majka s djetetom, a na drugoj otac s djetetom. Zbunjujući je i “orwellovski” natpis: “DON’T WORRY EVERYTHING IS UNDER CONTROL”. Sintagma je semantički i asocijativno kompleksna. Možemo ju čitati kao smirivanje, ulijevanje povjerenja, ili njome biti iritirani jer zvuči pokroviteljski, nadređeno. Moguće ju je dešifrirati i kroz preddeterminiranost; obzirom da smo nemoćni išta promijeniti, nema razloga za zabrinutost. Sve je pod kontrolom nečeg nedokučivog, daleko iznad nas. Svetačke slike možemo pritom promatrati kao sinegdotalni simbol više sile.
Druga razina isčitavanja Perkovljeve instalacije je vizualno-asocijativna. Natpis je oblikovan trodimenzionalnim slovima umotanim u zlatnu foliju na jarko crvenoj podlozi. To nas može asocirati na velike natpise sa pokličima iz ne tako davnih vremena školskih manifestacija provizorno ukrašenih scenografija. Postav rada oslanja se na političko propagandnu estetiku predizbornih skupova, velikih riječi i entuzijastičnih ili pak sedativnih parola. Upotrebljeni elementi su u kontradikciji; umjesto da pojasne jedni druge, dovode se na granicu bez smisla ostavljajući nas izvan logičnog čitanja rada – bez “kontrole” .
Petar Stanović također tematizira vjerovanje, ali anakrono, blisko poganskom. Inspiriran alkemijskim jezikom provodi umjetnički čin asocijativno slojevite simboličke vrijednosti. Svoju akciju, alegoriju procesa transfiguracije, diskretno dokumentira na fotografijama triju faza. Kao polazišste uzima kamen izronjen s morskog dna koji odnosi i ostavlja na planini simbolički referirajući na kamen mudraca u alkemijskim formulama. Istovremeno umjetnik kao paradigma čovjeka prolazi evoluciju, duhovnu promjenu sa uzdizanjem iz dubine, sfere materije (ispod razine mora) kroz prijelaznu fazu do uzvišenja duha, prosvjetljenja i pročišćenja na visokoj planini. Ovom se hermetičnom alegorijom formira značenjski rast,
zajedno sa rastom nadmorske visine jer prvo što alkemijski filozof treba proučiti je djelovanje prirode, koju možemo usporediti sa životom, sa voljnom biti koja djeluje u tijelima, a pokreće je univerzalni duh.
Claudia Nanni postavlja u evidentan kontrapunkt prostor tradicije, smirenosti, konzerviran u “bakinoj sobi” s nagovještajem nove religioznosti, tendencije suvremenog čovjeka da istražuje i biva fasciniran još neobjašnjenim, u ovom slučaju svemirom. Implicira novo doba u kojem se stvaraju čitave fanatične sekte i religije vezane za postojanje drugih civilizacija. U svijetu budućnosti, mašta je jedna od mogućih novih religija. Ekstremni simbol novog doba, NLO, u oksimoronskom je odnosu sa goblenom kao rafiniranom alegorijom tradicije i nostalgije. Futuristička letjelica, iako infantilno prikazana, djeluje kao strani, neprirodni element u zaštićenom i topolm prostoru starinske sobe..
Instalacija je istovremeno ironična i provokativna, jer nas stavlja u poziciju prosuđivanja vrijednosti starog i novog, dolazećeg ili pak prisutnog samo u sugeriranom nadrealnom prostoru mašte…
Sva tri autora tematiziraju vjeru i odnos prema njome zadanom stvarnosti te onome što je toj stvarnosti nadređeno. Pitaju se što ili tko kreira naša vjerovanja i svjetonazor, uspostavlja odnose i tvori strukture naših uvjerenja ili iluzija koje su nam samo ponekad čitljive, dok ih češće uopće nismo svjesni pa ih stoga ne možemo dešifrirati.

Radove možemo čitati i kao tri različite metareligijske “igre” sa (auto)ironijskim elementima. Nude nam se kao tri moguće opcije vjerovanja, tri razdoblja dominacije različitih svjetonazora, vjerskih usmjerenosti, prošlost, sadašnjost i budućnost.. .
P. Stanović je usmjeren na prošlost; tendira tradicionalnoj filozofičnosti, autorefleksiji, interesu za mistično, pogansko, alkemijsko. Zanima ga mogućnost djelovanja, promjene. V. Perkov, uvjetno rečeno, preispituje sadašnjost kojom još uvijek dominira kršćanska ikonografija i ideologija, povezujući je sa šarolikom ikonografijom podjednako sugestivne političke propagande.
C. Nanni odlazi u sneno futurističko obraćanje nekoj novoj religioznosti. Istražuje mogućnosti vjere u postojanje drugih civilizacija, prostora mašte i nadrealnog koje stavlja u odnos s tradicijom i nostalgijom za vremenom koje je na izmaku. Pitanja koja zaokupljaju umjetnike možemo si i sami postaviti kao ontoloski važna:
Da Ii su naša vjerovanja nametnuta, odnosno koliko ih sami odabiremo? Koliko se možemo mijenjati i stvarati sustave osobne religije?
Da Ii nas netko kontrolira pomoću naših vjerovanja i ideologija kojima smo okruženi?
Perkov implicitno postavlja pitanje; da Ii trebamo biti smireni ili zabrinuti i koliko smo uistinu u mogućnosti sami odabrati svoja politička, religiozna, društvena, intimna… vjerovanja.