I ove godine, unutar institucijske podrške i pozitivnog medijskog publiciteta oko dobitnika nagrade Radoslav Putar i odjeka recentnih suvremeno-umjetničkih praksi, koji nažalost slabo izlaze iz okvira miljea i teško postaju opći društveni fakt, organizira se laureatova samostalna izložba u Zagrebu nakon povratka iz Sjedinjenih Država. Propozicije nagrade će reći da ta domaća izložba predstavlja profesionalna iskustva stečena tijekom boravka. Što sam prošlogodišnji dobitnik Nagrade Putar ima za reći o svojem studijskom boravku, progovarit će njegov izložbeni produkt u Galeriji Miroslav Kraljević, koji promatramo u kontinuitetu duhovite provokacije ili, bolje rečeno, ironijske reakcije na samu instituciju nagrade i političku korektnost u svijetu umjetnosti i društva općenito. Umjetnik naime instalacijom ‘Sve je na svome mjestu’ upućuje na procese naizgled pravičnog normiranja kojemu smo svi podloženi, i koji društvo regulira, koliko i kontrolira. U tekstu o izložbi piše da izloženi “ambijent Vedrana Perkova nastaje kao izravna kritička refleksija umjetnika na odnose moći u svijetu umjetnosti, stare i nove hegemonije, neravnotežu odnosa periferija/centar, i dalje prisutne matrice egzotizacije i neokolonijalizma, ali i nerijetku mistifikaciju i glorificiranje centra.”
Što li je korektno u svemu tome i koje stajalište zauzeti? Posegnimo u dosadašnju umjetničku strategiju samog autora izložbe! Naime, prošle je godine Vedran Perkov odnio “svečano postolje Putar” s predloženim radom u formi biste Radoslava Putara, važnog domaćeg likovnog kritičara, koji je aktivno sudjelovao u promjenama umjetničkih paradigmi šezdesetih godina prošloga stoljeća. Vedran Perkov mu se tom prilikom obratio skromnom bistom od gipsa i stiropora, na svečarskom crvenom duguljastom postolju, i s dvojakom deklaracijom, koja humorno upućuje na korektnost i kvotacije, kao jedne od važnih, limitirajućih, ali i prijeko potrebnih inkluzivističkih elemenata unutar natječajnih procesa: Radoslave, samo smo nas dva muška na izložbi. Rad je popratio sljedećim objašnjenjem: “Za dodjelu “Nagrade Radoslav Putar” komisija koja se sastojala od pet žena izabrala je četvero finalista od kojih su tri žene. Moj rad preispituje sljedeće paradigme: biti u manjini, izoliranost, problem emancipiranja od strane emancipirane grupe. S druge strane u radu primjenjujem tipično muški pristup: izrada poprsja čije postavljenje u središte izložbenog prostora upućuje na pompoznost, herojstva i kult ličnosti.” Godinu dana kasnije sam će autor opisati istoimeni rad “smiješnim i tužnim, te izjaviti da je išavši na svjesnu manipulaciju kroz rad, znao da će dobiti nagradu, ali i da se unutar rada i sam odlučio nasmijati što je proizvelo kamufliranu dosjetku.” Ističući ambivalentnost svoje pozicije i gravitirajući između pripadnosti grupi, ali i poigravajući se društvenim stereotipima, on je nagrađenim radom upozorio i na manipulatorske principe koje s vremenom svi spoznamo i koristimo više ili manje uspješno. Time se sam autor, Vedran Perkov istodobno odmakao od društvenih utega, stvarajući međuprostore autorefleksivnosti i ironijski ukazujući na korektnost koja dovedena do krajnosti, izjeda samu sebe.
No, ta nagrađena skulptura samo je još jedna u nizu ironijskih pomaka Vedrana Perkova, umjetnika rođenog godine 1972., školovanog na milanskoj akademiji Brera, i s trenutnim boravištem u Splitu gdje kao viši asistent predaje na Umjetničkoj Akademiji. On, naime u svojim radovima često preispituje ustaljene društvene vrijednosne sustave, poigravajući se s parametrima društvenih skupina, uspjehom i napretkom koje dovodi do krajnosti kao primjerice u radovima svijeta igre – Penali ili pak You got it, prostornoj instalaciji drvenih i gipsanih igraćih konzola i flipera u čitaonici-galeriji Vladimir Nazor, avionima-probušenim balonima i polovnim letjelicama, nefunkcionalnih, nezgrapnih predmeta, zastalih na putu razvoja i dosadašnjih značenjskih mreža.
A što nas ovih dana čeka u Galeriji Miroslav Kraljević?! Mnogi su se na otvorenju pitali je li viđeni umjetnički produkt-instalacija pod nazivom Sve je na svome mjestu uistinu nastao nakon jedne njujorške rezidencije. Jer intervencija u prostoru galerije čini se preskromnom, premalo novomedijskom, nimalo spektakularnom. Radi se naime o konstrukciji izrađenoj od dasaka kojom umjetnik delimitira galeriju simulirajući prolazni koridor koji posjetitelja vodi do skladišta Galerije Miroslav Kraljević. Koridor je jednostavno izveden od golih dasaka grubih, nerafiniranih krajeva, bez dodatnih aplikacija i s aparentnim procesom izrade.
Vedran Perkov svoje predmetne i prostorne simulakrume vrlo često ostavlja nedovršenima, tehnički i izvedbeno nesavršenima, te ih otuđuje od funkcije, koju oni svojom formom istodobno sugeriraju, a ukazuje na njihov konceptualni potencijal. Svi su mu radovi izvedeni u lako dostupnim uradi sam materijalima za brzu i efikasnu uporabu, poput gipsa, kartona ili folija, koji se mogu naći u svakom kućanstvu. Njegov rad križa low i i high, popularne I visoke forme kulture, istražuje prostore i znakove predrasuda, isključivosti i netolerancije. Unutar toga, umjetnik gotovo uvijek poziva na dijalog dvije dijametralno suprotne pozicije. Sam će umjetnik reći da je vrlo kritičan prema ideji progresa, modernističkim modelima perfekcije i noviteta.
No, vratimo se radu Sve je na svome mjestu i shvatit ćemo da je skladišni prostor u koji smo ušli podsvođen dodatnim krovom od drevnih greda u koju se probija danja svjetlost i čuje živahna zvučna razgovorno-muzička podloga. Kasnije saznajemo da se radi o snimci jednog od elitnih newyorških otvorenja na kojem je bio i sam autor, te dislocirao zvučni ugođaj/sadržaj. No, samo skladište galerije je ostavljeno takvo kakvim je inače, kako ga koriste djelatnici, i bez ikakvog znaka umjetnikove intervencije. Ukoliko ne poznajete galeriju, taj skladišni prostor postaje mjesto zabune, te se pitate, donekle upućeni u umjetničke tokove sedamdestih godina 20. stoljeća, nije li možda umjetnik, isto kao i svojevremeno Vito Acconci deplasirao u prostor galerije djelić svojeg životno-radnog prostora pa nas mudro do njega proveo. Dodatni ključ radu ipak daje činjenica da se radi o rezultatu nagradnog boravka u New Yorku i tu nastaje ironijska stanka koja vodi ka smijehu, ali i snažnom kritičkom ključu, samo naizgled slabašne i u brzini izvedene konstrukcije.
Također, nemoguće je ne primijetiti koliko je sam rad upisan u dosadašnje djelovanje Vedrana Perkova. S jedne strane vam je laknulo, jer koliko god mislili da je preobrazba vezana uz boravak u određenom prostoru imediatna i očekujete u instalaciji barem djelić onog newyorškog izraza danas, duboko u sebi se slavodobitno smijete što umjetnik ostaje potpuno dosljedan sebi unatoč, ili potpomognut tim novim iskušanim okruženjem, sagledanoj umjetničkoj produkciji i sustavima moći… No, ne zanemarimo, da se kakav god scenarij bio, gotovo uvijek radi o propusnosti dva, po umjetniku, dijametralno supotstavljena faktora; zapadnog sustava i jugoistočnog umjetnika Europe. Pukotina mora postojati, bila ona veća ili manja. Odgovor tražimo u međuprostoru, vanjskom danjem svjetlu kojem Vedran dopušta blagi ulazak, ali i simuliranoj koegzistenciji jednog mondenog newyorškog vernisaškog druženja i skromnog skladišta zagrebačke galerije ili pak jednog zagrebačkog top spot otvorenja i ispraznog newyorškog blebetanja. Međurazumijevanje i međuprožimanje je tu samo isprazna floskula, ili cilj. Instalacija “Sve je na svome mjestu preispituje mogućnost kritičkog pozicioniranja i djelovanja s jedne, te društvene i institucionalne paralize”, reći će tekst izložbe. Da, sve ostaje na svojem mjestu… a promijenjive paradigme to jest stvoreni uvjeti za nas posjetitelja, način su gledanja i kut slijetanja.