«U daljinskoj slici predmet ne može biti smiješan; on mora biti približen da bi postao smiješan; sve smiješno je blisko; cjelokupno karnevaleskno stvaralaštvo djeluje u zoni maksimalnog približavanja»
Mihail Bahtin
Prisvajanja, fragmentiranje, ogoljenje i prerada širokog registra znakova, uglavnom ikonografije popularne kulture kontinuira radovima Marka Tadića i Vedrana Perkova.
Iako je zaigranost njihova važna odrednica, prepoznatljivo vizualno šarenilo radova dvojice umjetnika gotovo uvijek zrači i svojevrsnom nelagodom. Ona izvire iz kritičkog doživljaja socijalnog i medijskog okruženja te nestabilnosti, ranjivosti vlastitog mjesta unutar tih sustava. Dvojicu umjetnika povezuje i srodan senzibilitet za karnevaleskno; strast izokretanja naglavce, dekomponiranje, sklonost razotkrivanju ispraznih reprezentacija, zavirivanje iza poroznih fasada moći, istraživanje medijskog zagađenja, portretiranje svakodnevice u srazu kontrasta tranzicijske ekonomije – konzumerizma i osiromašenja.
Teatralne, karnevaleskne instalacije Vedrana Perkova gotovo su uvijek i posredna kritika društvene realnosti. Ikone masovne industrije zabave i pop kulture autor koristi kao idejne predloške realizacije različitih hibridnih objekata i ambijenata. Perkov istražuje kritičke potencijale znakova, ikona i simbola koji su se uslijed prevelike upotrebe i potrošnje iscrpili, izlizali, devalvirali. Nova se značenja oblikuju na rubovima, kao nus-proizvod brojnih konzumacija, kao svojevrstan višak koji se realizira kontrastno, u opoziciji prema svojim izvornim matricama. Dakle, pesimizam će doći na mjesto optimizma, kukavnost umjesto herojstva, nemoć umjesto moći, prisila umjesto zabave, nasilje na mjesto djetinje nevinosti…
Opća mjesta globalne masovne kulture poput medvjedića, Batmana, smileya ili balona Vedran prerađuje i domesticira, izmješta u kontekst socio-političkog prostora koji ga okružuje.
Parodirani, svjesno kičasti, motivi gurnuti na krajnje rubove postaju rječitiji od svojih originala.
Često uvećane dimenzije objekata provociraju nelagodu, način na koji zaposjedaju prostor nije lišen šarma i svojevrsnog humora, stječe se dojam da ti objekti nešto u galerijskom prostoru odista i čine ili kao da je nad njima netom nešto izvršeno.
Primjerice, u instalaciji «Zvijer» (Galerija Nova, 2004) koja u obliku predimenzioniranog dječjeg ‘medvjedića’ klaustrofobično zaprema gotov čitav prostor izlaganja, nemoguće je odrediti je li ona objekt ili subjekt nasilja. Perkov ne koristi gotove, izvorne, masovno oblikovane predmete kao ready – made objekte, već objekte ručno redizajnira i samostalno izvodi, ostavljajući vidljivima šavove, procijepe i mjesta spajanja.
Ovom prilikom izlaže dvije srodne prostorne instalacije koje posredno tematiziraju problematiku moći, pri čemu je ključna sama forma i stanje pojedinog objekta. «The final frontier» inspiraciju crpi iz popularne televizijske serije Star Trek i svojevrsna je «low tech» replika popularnog, velebnog svemirskog broda Voyager. Vedranov Voyager, čiji volumen zaprema i lebdi znatnim djelom prve galerijske prostorije, zapravo je plastična «igračka» kućne izrade, prepuna šavova. Voluminoznu, no krhku skulpturu na životu održava dotok zraka, koji se, kako upozorava agresivan zvuk, kontinuirano «upumpava» s podnožja skulpture.
Dok sklepani Voyager pušta zrak na sve strane, uz velike napore održavajući se u zraku, instalacija «Le voyage infinitf» sastoji se dva anonimna, šarena, (srušena ili pak prizemljena?) na jedvite jade sklepana aviona.
Ikone reprezentacije napretka, modernizma, osobito suverenosti i moći, poput aviona ili svemirskog broda, svedene na vlastite disfunkcionalne parodije otvoreno izvrću socijalne reprezentacije moći podcrtavajući atmosferu neuspjeha.
Radovi Marka Tadića hibridne su forme koje propituju status umjetničkih i svakodnevnih objekata, njihovu upotrebnu, dekorativnu i simboličku funkciju. Oblikuju se na razmeđi slikarstva, grafita, kolaža, fotografija, objekata i ambijentalnih instalacija, a ponajviše ih određuje sfera privatnosti, dnevničko-sakupljačka strast, interes za svakodnevicu, sklonost dekorativi, kiču i transformaciji.
Marko često slika i kolažira odbačene ili jeftine upotrebne predmete: plastične tanjure, drvene kuhinjske daske, jeftine podloške, najrazličitije nađene predmete…Njegove slike – objekti razvijaju specifičnu ikoniku spajajući atraktivan koloristički grafizam s fragmentima riječi i rečenica, brojeva, grafita, idioma, pop citata, oblikujući tako apsurdne slogane i začudne sliko-verbalne kombinacije. Kolažne cjeline naglašenih kolorističkih kvaliteta sastavljene od disparatnih fragmenta odražavaju urbani kontekst svakodnevice, elemente filmske i strip estetike, ikonografiju suvremenog dizajna, mode, muzike, životnih stilova…
Recentni autorovi radovi tvore nekoliko međusobno povezanih cjelina: seriju slika – objekata te niz fotografija, dijapozitiva, polaroida. Umjetnikovo opsesivno označavanje i bilježenja prostora u kojem živi, radi i kreće se, istražuje problematiku tijela i njegovu prisutnost u tim prostorima. Na likovnoj razini ti se odnosi često realiziraju pretapanjem, kontrastiranjem integracijom pozadine i prednjeg plana. Iako su općenito, forme ukrštanja slike, objekta i fotografije prisutne u Markovom već neko vrijeme («Household», Galerija Nova, 2003.) sada dolazi do nekih zanimljivih prostornih i značenjskih pomaka. Instalacija «Landscape» sastoji se od serije kolažnih slika izvedenih na pleksiglasu, na čiju se djelomično transparentnu površinu projiciraju slike autorove svakodnevice: objekti, predmeti, situacije, pejzaži…Dok serija polaroida okolinu dosljedno i pomalo dnevnički monotono bilježi miješajući melankolične interijere, sladunjave i začudne pejzaže redovito ispražnjene od ljudske prisutnosti, serija parova fotografija sučeljava dvije naizgled identične fotografije. Snimljene u Markovom podstanarskom stanu u Firenci fotografije razlikuje tek jedva zamjetna prisutnost autora na jednoj od njih. On se redovito nalazi u drugom ili trećem planu fotografije, fragmentiran ili u ležećem položaju kao da sugerira krhku granicu vlastita postojanja i prisutnosti. Serija «Suveniri» izravno se nadovezuje na dosadašnje serije oslikanih plastičnih tanjura. Koristeći do sada uglavnom tanjure kao pozadinu, Marko sada poseže za nađenim dekorativnim drvenim pločama – staromodnim suvenirima gradova i turističkih lokacija. Postojeća pozadina sada se koristi na drugačiji način; izvorni prikazi su preslikani, promijenjeni do neprepoznatljivosti, naseljeni nekim imaginarnim, začudnim pejzažima. Ponekad autor integrira tek jedan arhitektnoski element u novu sliku, što često dovodi do apsurdnih kontrasta. Ne pričinja li se porečka kula sada poput zatvora, nije li Bled odjednom nalik Manhattanu?
Funkcije smijeha i karnevalesknog u kontekstu književnosti Mihail Bahtin tumači kao obrambene mehanizme koji čine mogućim nadilaženje vanjskih, te osobito unutarnjih prisila, cenzura i zapreka. Pojam karnevalesknog uvelike je primjenljiv pri interpretaciji djela dvojice autora. Slobodna igra koju iniciraju rezultat je parodije i ironije, ona je povezana s potrebom (privremene) uspostave odgode društvenih i kulturoloških prisila.
Razotkrivajući arbitrarnu prirodu tih prisila, karnevaleskno i u radovima ovih umjetnika obavlja funkciju imaginacije, diskretno sugerirajući da su alternativne strukture koje bi artikulirale drugačiju vrstu relacija još uvijek zamislive.