Vedran Perkov

2020.

papir, drvo, lesonit, pribadače, stiropor, staklo

100 x 70 cm, svaki

–

Na izložbi je prikazana serija radova pod zajedničkim nazivom Nabadanja.

Radi se o nizu citata, izvoda iz znanstvenih izvještaja, opservacija i zaključaka o različitim eksperimentima.

Preuzeti tekstovi su nakon odabira, laserski izrezani, slovo po slovo, u papiru. Tako dobivena slova se ponovo slažu u rečenice: pomoću pribadača se fiksiraju na podlogu.

Postav izložbe podsjeća na postave entomoloških zbirki.

Naziv izložbe je dvojakog značenja: može se protumačiti kao doslovan opis prezentiranih radova (pribadače su nabodene na slova) ili kao opis sadržaja, odnosno ironični stav u kojem su znanstveni zaključci prezentirani kao puka spekulacija- nabadanje.

Iako su preuzeti tekstovi razumljivi i jasni, neke konkretne poveznice među njima nema. Publici je ostavljeno da spekuliranjem pokušaju proniknuti u smisao rada; da i oni nabadaju o poruci izložbe.

Autor izložbe svjesno zauzima poziciju nekoga tko neće biti shvaćen. Nekoga tko samo nabada o umjetnosti.

Nesporazum i nerazumijevanje uzeti su kao inicijatori dijaloga s publikom.

2020.

prostorna instalacija, 1200 x 600 x 60 cm

drvo, beton, toaletne školjke, zvučnici, mikrofoni, zvučni zapis, audio oprema

–

Velika pravokutna platforma zauzima većinu izlagačkog prostora. Platforma je izrađena od drvene konstrukcije unutar koje su raspoređene zahodske školjke.

Iz zahodskih školjki čuju se nejasani, potmuli, zvukovi.

Upotrebljeni zvukovi su generirani znanstveni zapisi kretanja čestica izvan zemljine atmosfere, koji transponirani u zvučni registar čine takozvani Zvuk Zemlje. Upotrebom softvera znanstveni podatci transponirani su u zvučni zapis. Zvuk koji čujemo ustvari je manipulacija rezultatima znanstvenih istraživanja, odnosno čista pretpostavka o stvarnome zvuku.

Posjetitelji izložbe mogu se popeti na platformu i njome prošetati.

Odluka da se popnete na platformu nosi sa sobom svijest o opasnosti da bi neopreznim koračanjem mogli upasti u neku od rupa. Svijesno se prihvaća rizik. Ujedno to je i prilika da druge pogledate s visoka.

Naziv rada Eppur si muove citat je Galilea Galileia izrečen netom nakon što se javno, na sudu, odrekao teorije o kruženju zemlje oko sunca i tako sebi spasio život od Inkvizicije.

Znanstvene činjenice i praznovjerja prezentirani su istovremeno, ne dajući prednost niti jednom niti drugom- tvrdnja da je, na primjer, Zemlja ravna ploča i naučni podatci- pojednako su zastupljeni.

Romantičarska slika: morska školjka koju kada prislonimo na uho, čujemo zvuk šuma mora- dovedena je do apsurda odabirom materijala (zahodskih školjki). Činjenica da se za rad koriste uoptrebljivane WC školjke još više pojačava taj dojam unoseći pritom dozu nelagode i gađenja.

2019.

2018.

papir, silikonsko ljepilo

–

Kada se kaže za nešto da je ispalo naopako uobičajeno podrazumijevamo da je to plod nesretnih okolnosti, greške, nesmotrenosti, slučaja…

Također, uobičajena praksa je da se izložba najprije predstavi u velikom gradu, pa da zatim krene prezentacija u manjim sredinama.

Tekstovi kustosa, opet uobičajeno, opisuju i teoretski potkrepljuju radove prikazane na izložbi.

Izložbom Naopako izokrenuo sam standarde:

Od kustosice izložbe zatražio sam da napiše tekst predgovora o radu koji još ne postoji; odnosno da će upravo taj, njen tekst, postati rad prezentiran na izložbi. U kratkim crtama objasnio sam joj što s tim tekstom želim učiniti.

Nakon što je bio gotov, kompletan tekst, sva njegova slova izrezao sam u papiru.

Potom su slova zaljepljena na zid galerije ali naglavačke.

Nositelj pisane poruke- papir- sam je postao poruka. Usto je izgubio svoju dvodimenzionalnost i postao trodimenzionalni objekt.

Tekst koji je opisivao situaciju u kojoj je nastao, iako vidljiv i jasan, zahtijevao je izvjestan napor da ga se pročita i razumije.

Naziv izložbe i izgled rada mogu navesti posjetitelja da pomisli kako je cijela izložba naopaka, međutim, bio bi to krivi zaključak. Količina truda, posvećenosti i preciznosti pri realizaciji rada demantira takvu pomisao.  Od prvoga  trenutka kada sam krenuo u izvođenje ovog rada imao sam potpuno jasnu i definiranu ideju što bi, i na koji način, trebalo biti prikazano na izložbi. Ponudio sam posjetiteljima sliku, odnosno misao o naopakosti, iako je sve to plod namjere da ih se dovede u zabludu.

Koliko je naopakost plod slučaja ili rezultat pomno osmišljene namjere?

2017.

zvučnik, audio, 35′, petlja

–

Na autobusnoj čekaonici u mjestu Janjina postavljen je zvučnik.

Sa zvučnika se, u nepravilnim intervalima, reproduciraju kolodvorske najave: nakon karakterističnog zvuka upozorenja slijedi glasovna obavijest.

Iako uobičajene, sve ove najave ne govore ništa o putovanju: nema obavijesti o mjestu i vremenu polaska ili dolaska, broju perona, autoprevozniku…

Ono što možemo čuti tek su servisne informacije poput upozorenja kako je vožnja bez karte prekršaj, da treba prepustiti sjedeće mjesto starijima, invalidima i trudnicama, o zabrani pušenja u autobusu…

Janjina je danas povezana jednom autobusnom linijom dnevno.

 

2017.

video instalacija

8 TV ekrana, 1 video projekcija

–

Na TV zaslonima posjetitelj može vidjeti videozapise koji izgledaju poput statičkih smetnji, kolokvijalno nazvanih “snijeg” ili “bijeli šum”.

Koristio sam jedan od najprevođenijih dokumenata na svijetu: Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Prema podatcima na službenoj stranici Ujedinjenih naroda, deklaracija je prevedena na više od pet stotina svjetskih jezika ili dijalekata.

Pretvorio sam tekst u binarni kod čije su osnovne znamenke “nula” i “jedan”, a zatim sam ih zamjenio crnim i bijelim kvadratima. Prikaz vizualnog teksta brzo se mijenja i na taj način je postignuta vizualna analogija slična smetnjama na TV prijemniku. Dokument je pretvoren u vizualni registar. Važno je upozoriti da se ne radi o rasapu slike, glitchu ili nekoj vrsti manipulacije, nego o novoj generiranoj slici stvorenoj prema jasnim parametrima.

Nadalje, ova generirana slika koristi se za sljedeći “narativ”: mjesto crnih kvadrata zamijenili fotografski portreti. Pronašao sam ih pretraživanjem dnevnih novina na internetu. Odabrao sam 10000 portreta iz novina iz cijelog svijeta.

Vizualni “ritam” Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima je i slika čovječanstva koja se može percipirati kroz medijski krajolik odnosno njegove protagoniste: namjerne ili nenamjerne, poznate ili nepoznate, počinitelji dobrih djela ili zločina.

Vizualne informacije prikazane su kao pretjerana količina podataka. Takva progresivna infekcija zasićuje mentalni prostor i opterećuje pojedinca s teškim sadržajem; sadržaj koji se, u pravilu, ne može ni procesuirati. Sve su to potencijalni pasivni agresori koji preko raznih kanala dolaze do primatelja i napadaju njegov životni prostor, kontaminirajući ga.

2016.

željezo, drvo, plastika, zvučnici, audio pojačala, žica

audio, 34 kanala, trajanje: 60 min svaki, petlja

–

Audiovizualni ambijent pod nazivom Džungla čine metalni tornjevi na koje su postavljeni zvučnici iz kojih se reproduciraju audio zapisi govora povijesno važnih osoba.

Kriterij odabira govornika/govora je njegov utjecaj na čovječanstvo. Među govornicima su političari, znanstvenici, filozofi, društveni aktivisti… – pojedinci koji su svojima idejama i djelovanjem utjecali na povijest čovječanstva.

Prilikom odabira govornika/govora nije pravljena razlika između pozitivnih i negativnih utjecaja pa se među govornicima mogu naći Gandhi i Hitler, Staljin i Majka Tereza…

Svi audio zapisi su snimke originalnih govora koji su naknadno obrađeni (modificirani). U intervalima se smjenjuju dionice „normalnog“, tj. neobrađenog govora koji se u jednom trenutku pretvara u neartikulirano glasanje, da bi ponovno, nakon nekog vremena, nastavio tamo gdje je stao.

Uslijed velikog broja govora koji se reproduciraju u isto vrijeme, u prostoru vlada žamor. Pojedinačni govor gotovo je nemoguće razumjeti. Žamor se prekida u trenutku kada jedan od govora/govornika krene ponavljati jedan slog ili glas, da bi ga ubrzo svi ostali počeli slijediti, odnosno oponašati. Takovo neartikulirano i besmisleno glasanje jedini je moment kada svi govornici „govore istim jezikom“, da bi poslije „nastavili po svome“.

Rad propituje sisteme vrijednosti, odnosno kriterije koji tvore te sisteme; važnost neke osobe, čina, djela ili ideje u određenom društvenom i povijesnom trenutku; degradaciju, mutaciju ili zloupotrebu tih ideja; manipuliranje idejom u želji da se manipulira društvom.

Smisao i besmisao konstantno ustupaju mjesto jedno drugom.

 

2016.

–

Izložba Nevjerojatni svijet Blavora i Kravosasa održana je u srednjoškolskoj galeriji Škole likovnih umjetnosti Split.

Pošto su srednjoškolci primarna publika ove galerije odlučio sam iskoristiti tu činjenicu.

Za izložbu sam izradio dvije lutke zmija: Blavora i Kravosasa. Platnene lutke utjelovljuju dvoje adolescenata; iste su generacije kao i učenici koji pohađaju Školu likovnih umjetnosti Split.

Teme o kojima govore radovi variraju od ozbiljnih pitanja vezanih uz “vječne” životne probleme pa sve do apsurda.

Na izložbi su prezentirani slijedeći radovi: Blavor i Kravosas Extravaganza, Blavor i Kravosas vježbaju manire, Blavor i Kravosas vole što mačići vole, Blavor i Kravosas kemijaju nešto, Blavor i Kravosas se prave pametni, Blavor i Kravosas u vremensko-prostornom kontinuumu, Blavor i Kravosas vs. Tarantula, Blavor i Kravosas smišljaju nove planove.

–

BLAVOR I KRAVOSAS EXTRAVAGANZA

2016.

video 3′ 17”

–

Blavor i Kravosas govore nepristojne riječi na pristojan način.

2016.

kombinirana tehnika

video 2′ 05”, petlja

–

Simulacija modnog salona.

King Cobra Boutique predstavlja najnoviju kolekciju za sezonu proljeće- ljeto. Kombinacije boja za izradu zmijskih šara prezentirane su u vitrinama. Svaka vitrina nudi kolekciju za određenu prigodu. Popratni video prikazuje neke od kombinacija.

Kako bi imali više uspjeha kod djevojaka Blavor i Kravosas prate modne trendove.

 

 

2016.

tkanina, plastika, žarulje, žica

–

Kada se „kemija nešto“ znači da se smišlja: kako pobjeći sa nastave i imati za to valjan izgovor, kako pronaći novac za izlazak, kako kupiti alkohol, nabaviti marihuanu, ući besplatno na koncert…

Blavor i Kravosas prikazani su kao Urobor, alkemijski simbol. Poput drevnih alkemičara Blavor i Kravosas tragaju za „Kamenom mudraca“, za „Životnim eliksirom“… odnosno rješenjem za svaki njihov problem.

Oko njih se pale žaruljice simbolizirajući nove ideje.

2016.

video 9′ 11”, petlja

–

Blavor čita”Kritiku praktičnog uma” Immanuela Kanta, Kravosas čita”Kritiku dijalektičkog uma” Jean- Paul Sartrea.

 

 

2016.

video, 2′ 18” petlja

–

Blavor i Kravosas poniru u vremensko-prostorni kontinuum.

 

 

2016.

video, 1′ 41” petlja, konopac

–

Poput svih, Blavor i Kravosas također imaju racionalne i iracionalne strahove. U ovom slučaju je to arahnofobija- strah od pauka.

 

 

2016.

kombinirana tehnika, video, plakati

–

Prostor za druženje Blavora i Kravosasa. Na zidovima prostorije su plakati poznatih zmija. Okruženi bocama ispijenih piva i prepunih pepeljara, Blavor i Kravosas krate vrijeme gledajući filmove za odrasle zmije.

 

 

2016.

kombinirana tehnika, dimenzije promjenjive

–

Prostorno svjetlosna instalacija Misli za ožujak sastoji se od šesnaest lumino objekata koji se naizmjenično pale i gase. Materijali, dimenzije, izgled i postav mijenjaju se od objekta do objekta. Svaki od objekata nosi tekstualnu poruku- misao- koja može biti shvaćena na više načina, a njihova interpretacija prepuštena je gledatelju. Svojim nazivom rad se referira na djelovanje grupe Gorgona odnosno na njihove „Misli za mjesece“. Činjenica da je izložba održana u ožujku nametnula je naziv izložbe.

Izabrane misli:

– What were you thinking

– Sada nije važno

– What more do you want

– Nema razloga za strahovanje

– What are you willing to lose

– Nesvjesno je povijest

– Gotovo je s velikodušnošću

– Sredina je posvuda

– Besmislena objašnjenja

– Zamisli samo sramotu

– Kakva sreća

– Uštedi mišljenje

– What the hell is wrong with you

– Sad je dobra prilika

– Najgore je prošlo

– Sve drugo je život

2015.

audio instalacija

–

U krošnjama i po granama stabala postavljeni su zvučnici. Sa zvučnika se čuju reprodukcije ženskih i muških glasova koji izgovaraju „Oh, my God“.

Reproducirani u nepravilnim intervalima i sa različitih pozicija zvučnika, glasovi zvuče nalik na glasanje ptica.

Iako bez jasne strukture reproducirani audio zapisi čine kompoziciju koja se nazivom referira na kompoziciju L. W. Beethovena.

Pasionirano zazivanje Boga dovedeno je do apsurda.

–

 

2015.

papir, nailon

–

Ispod svoda galerije obješeni su listovi papira. Papiri su ostavljeni bijelima, samo sa perforacijama koje služe da ih pridržavaju u zraku pomoću prozirnog najlona.

Postavljanjem rada iznad posjetitelja mijenja se perspektiva gledanja. Iako prazni i prozračni, „karnevalskog“ karaktera, postavljeni iznad glava papiri kreiraju određeni osjećaj nelagode.

Svi papiri su šuplji i prazni. Nema ničega na njima. Galerija je prepuna ničega.

Filozofsko pitanje o tome što je- sve i što je- ništa.

Apsolutno ništa. Ili, Apsolutno je ništa.

2014.

drvo, tkanina, mikrofon

–

instalacija Any Colour you Like propituje odnose identiteta: osobnog, nacionalnog, kulturološkog te političkog

niz od sedam podija na kojima su govornice s mikrofonom iza kojih vijori zastava postavljen je u prostoru galerije

svaka od grupa (podij, govornica, zastava) izrađena je u jednoj boji: plava, crvena, žuta, bijela, crna, zelena i roza

pitanje o identitetu, tokom mog boravka u Kanadi, često je bilo tema razgovora

osim predodređenih identiteta, naslijeđenih rođenjem (državljanstvo, vjera…) govorilo se i o slobodnom izboru, identifikaciji s pojedinom grupom ili skupinom (rocker, punker, vegan,…) te o političkoj orijentaciji kao važnom dijelu vlastitog identiteta

zastupanje vlastitih viđenja i stavova često zna biti isključivo prema mišljenjima drugih

prostor galerije pretvoren je u mjesto slobodnog govora

svaka od boja predstavlja jednu političku ili društvenu orijentaciju: plava- desnica; crvena- ljevica; žuta- liberalna opcija; bijela- pacifisti; crna- ekstremna desnica, anarhizam; zelena- ekologija, zaštita okoliša; roza- rodna pitanja i seksualna orijentacija

posjetitelj je pozvan da odabere binu, shodno boji koja najviše odražava njegovu političko/društvenu pripadnost ili osobnu estetsku sklonost, te održi govor

opremljeni svim potrebnim za javni nastup da li ćemo se, na kraju, usuditi (pro)govoriti

2014.

multikanalna video instalacija

–

iz dnevnih novina preuzeo sam najave televizijskih sapunica koje se toga dana emitiraju

tekstovi najava naknadno su obrađeni: uklonjena su imena svih protagonista, a u nekim slučajevima na njihovo mjesto stavljene su zamjenice

tim principom dobio sam preko 10 000 rečenica koje opisuju radnje i događaje između anonimnih sudionika

dobiveni tekstovi reproduciraju se na više televizijskih monitora

zbog različitog ritma prikazivanja i dužine tekstova, moguće je kombinirati i povezivati ih u beskonačne narative bez prave strukture, vremenskih i prostornih ograničenja

banalni sadržaji sapunica intrigiraju i zavode potencijalnom pričom dovodeći gledatelja u poziciju voajera koji pokušava pohvatati pikanterije iz života drugih

2013.

Rennes, Francuska

–

seriju radova pod nazivom ON RÉALISE QUE L’ON A TOUT PERDU (SHVATE DA SU SVE IZGUBILI) izradio sam tijekom boravka u Rennesu, Francuska

izvađen iz svakodnevnog konteksta, u potpuno novoj sredini, odlučio sam da situaciju stranog tijela u stranom okruženju, prisvojim kao model, temu

ujedno me zanimao odnos između javnog prostora i privatnog; između intime i sklonosti da se zaviri u tuđu; između ravnodušnosti i znatiželje

inspiraciju za radove pronašao sam u popularnoj pjesmi Non, je ne regrette rien i scenarijima filmova i televizijskih serija

izvatci iz pjesme i najava filmova – tekstualni predlošci koji opisuju događaje između anonimnih protagonista, često intimnog sadržaja – izrađeni su kao:

niz naljepnica koje sam lijepio po centru grada

projekcija na medijskoj fasadi Centra za informiranje mladih je video koji, strukturom i formom, podsjeća na promotivne materijale koji se inače prikazuju na tom mjestu

projekcija ispred Muzeja lijepih umjetnosti Rennesa s tekstom: ZA NIČIM NE ŽALIM

audio ambijent- tekstovi koje sam koristio izrađeni su poput zvukovnih najava i obavijesti na kolodvorima ili aerodromima

na kraju, publikacija Travesías review # 4, donosi objedinjene sve tekstove na francuskom i hrvatskom jeziku

knjiga umjetnika ujedno je i katalog

2013.

transparent

platno, sitotisak, 60 x 900 cm

–

Na popularnoj gradskoj šetnici, u idiličnom ambijentu na obali mora, „dnevnom boravku“ mnogih splićana, postavljeno je reklamno platno.

Tekst na platnu: Ko ovo more platit česta je uzrečica koja opisuje savršenost trenutka kada ste na piću s prijateljima, u zavjetrini grijani suncem i uživate u najboljem što život može ponuditi! Trenutci apsolutnog blaženstva.

Za razliku od uobičajenih reklamnih poruka koje zovu i nagovaraju da se nešto kupi, pogleda ili posjeti, … uglavnom da se djeluje, da se krene u akciju, ova poruka poziva da se ne radi ništa, jer upravo ovako kako je, jest savršeno.

Naprosto neprocjenjivo.

2013.

novinski papir obojan crno, konopac, OSB ploča

260 x 260 x 100 cm (dio 1, papir)

260 x 100 x 70 cm (dio 2, papir)

–

Sa stropa prostorije, ovješene o tanke crne konopčiće, vise dvije polovice makete njujorškog Empire State Buildinga. Maketa je izrađena od kaširanog novinskog papira koji je s obje strane premazan crnom bojom. Iz velikih listova papira izrezivani su pojedinačni segmenti fasade. Na svakom su segmentu potom izrezani prozorski otvori.

Proces izrade rada jednako je važan koliko i njegov krajnji izgled. Konstruiranje, odnosno stvaranje materijala od kojega je rad izrađen (lijepljenje pojedinačnih listova, bojanje kaširanog papira) prethodi dekonstrukciji arhitektonske cijeline (razlaganje fasade na plohe, izrezivanje otvora, “piljenje” zgrade na pola). Izrađeni dijelovi na kraju se opet sklapaju u cjelinu koja formom asocira na izvorni model. Ikona, simbol moći, napretka, civilizacijskog iskoraka… doveden je do apsurda.

Naziv rada, Broadway Boogie-Woogie, referira se na drugu ikonu, poznatu sliku Pieta Mondriana iz njegove njujorške faze. Kolorističku razigranost ovdje je zamijenila monokromnost/monolitnost crne boje.

Stvaranje i poništavanje, konstrukcija i dekonstrukcija, biti – ne biti, sadržaj i forma… u ovome radu kontinuirano izmjenjuju mjesta, propitujući, između ostaloga, filozofske aspekte i značenja tih pojmova.

–

radovi na izložbi

ZLATNA SREDINA, VEDRAN I OBLAK, PRAVA SLIKA, PENALI, INSTANT MONUMENT, YOU’LL NEVER GET TO HEAVEN (TRA-LA-LA), SAD BUT TRUE, SPREMAN SAM PUCATI, ALI NEMAM TOP, VJEŽBA ČINI MAJSTORA, VEDRAN PERKOV, NACIONALNO BLAGO, CRNI, ZLATNI, LUDOST NJEGOVOG VELIČANSTVA, YETI MUSEUM

2013.

stiropor, karton, 320 x 245 x 110 cm

–

Situacija vezana uz Muzej Suvremene umjetnosti Istre, gdje je izložba Sad But True održana, prilično je neobična.

Osnivanje muzeja bila je čista politička odluka pri kojoj se uopće nije razmišljalo o praktičnim stvarima. Muzej tako nema zgradu, koristi neadekvatne prostore za izlaganje, nema primjereni depo za odlaganje umjetnina, nema izloženu kolekciju…

Inspiriran takvom situacijom izradio sam model zgrade muzeja i nazvao je Yeti Museum.

Muzej Suvremene umjetnosti Istre je poput mitskog Yetija, svi su čuli da postoji međutim nitko ne zna kako izgleda.

Kada na hrvatskom izgovorite: „Je ti muzej.” tada to znači i: „ I ti ovo zoveš muzej.“

2012.

plastika, 600 x 30 x 3 cm

–

na otočiću Mulo nalazi se napušteni svjetionik

postoji inicijativa da se svjetionik dobije na korištenje kao rezidencijalni i izložbeni prostor

u tu svrhu organizirana je jednodnevna izložba / akcija

izradio sam konstrukciju visine šest metara na čijem je vrhu češalj; češalj je zbog povjetarca u stalnom, laganom gibanju

rad govori o čovjekovoj želji da sve prilagodi sebi i konstantnom kontroliranju prirode

2012.

zvuk, 4’ 41’’, zvučnici, kazališna rasvjeta, bina

–

kompjuterski obrađena verzija pop pjesme “Would I Lie to You” dua Charles & Eddie

sve partiture originalnih instrumenata odsvirane su različitim zvukovima udaraljki, čime se stvara militantni ritam; pomoću softverskog sintetizatora govora tekst pjesme pretvoren je u izgovorenu riječ

stvorena je lažna, izmanipulirana verzija pjesme, iako nas tekst uvjerava upravo u suprotno: da nikada ne bismo lagali

laž kao dominantna činjenica trenutka u kojemu živimo

pozicije koje plasiraju laži trude se uvjeriti da su zapravo iskrene

prezentacija rada: sa zvučnika koji se nalaze iznad bine neprekidno se reproducira pjesma; stepenice koje vode na binu pozivaju posjetitelja da se popne i sam zauzme “poziciju”

 

2012.

plakat

–

plaža Bačvice,  jedna je od klišeiziranih slika Splita, mjesto razonode odmora i razbibrige, idealna, ‘zlatna’ sredina za trenutke opuštanja

grad Split također je kliše; pa i život u njemu prepun je klišea

odstupanje od zadanih normi, bilo da se ide ispod prosjeka ili da se iskače iznad, uglavnom ne nailazi na podršku okoline već donosi ‘prikladnu’ etiketu

njeguje se ‘zlatna sredina’- mediokritetski odnos na svim nivoima bivanja

plakat nas poziva na dionizijsko uživanje u životu, ostavljanje svih briga, problema, poslova i obaveza iza sebe

postavljanje plakata na samom ulazu u atelje, zlatnoj sredini u kojoj se radi i stvara, jest nagovaranje da se uradi upravo suprotno

preuzeta je ustaljena, standardno neinventivna forma oglašavanja hrvatskih turističkih destinacija: foto veduta koja tek natpisom kazuje o kojem se gradu/mjestu zapravo radi

sve ovo se događa u državi kojoj je glavni izvor zarade i golog preživljavanja, turistička sezona, odnosno gdje se najveći rad ostvaruje odmaranjem drugih

2012.

sajam sadnica, platno

“DIMENZIJE HUMORA”, PODRUMI DIOKLECIJANOVE PALAČE, Split, Hrvatska

–

u prostorima Dioklecijanovih podruma trebala se održati izložba Dimenzije humora; ja sam bio su-organizator izložbe i jedan od izlagača

podrumi su javni prostor u kojem se, osim likovnih izložbi, održavaju i razne druge manifestacije

iako je izložba bila ranije ugovorena, došlo je do preklapanja s terminom održavanja Sajma sadnica; razlog tomu je snježno nevrijeme koje je grad i gradske službe zateklo potpuno nespremnima; došlo je do potpunog kolapsa, škole i javne ustanove nisu radile, grad je danima bio u blokadi, čišćenju se prišlo tek nekoliko dana nakon oluje

usprkos alarmantnoj situaciji i činjenici da je preko 900 ljudi zatražilo pomoć u bolnici zbog lomova i drugih ozljeda, gradonačelnik je izjavio da je njemu cijela situacija smiješna

zbog svega toga, Sajam sadnica, koji se održavao prije izložbe, dva je tjedna bio zatvoren

organizatori su zatražili i dobili produženje trajanja sajma

situacija – u dijelu prostora u kojemu su trebali biti izloženi radovi održava se druga manifestacija koja izložbu dijeli po pola; dvije manifestacije trebale su dva tjedna biti u suživotu, simbiozi

odlučio sam okrenuti situaciju u našu korist; prisvojio sam Sajam sadnica, odnosno proglasio ga svojim radom

dodao sam mu samo natpis: “SPAŠAVAJ SE KO MOŽE”

tom sam intervencijom uspio povezati dva “dijela” izložbe u jednu cjelinu

toliku količinu apsurda, nonsensa, ironije i parodije, uz sav trud, nisam u stanju zamisliti; aproprijacija je bila rješenje koje se samo nametnulo

svidjela mi se ideja da će rad imati dvije faze: prije i poslije, sa sajmom i bez njega; sadnice će odnijeti, u prostoru će ostati samo natpis

ovaj se rad izravno referira na drugi moj rad, SIMULACIJA, u kojemu sam koristio iste materijale, odnosno biljke i platna s natpisom; tada sam simulirao određenu sliku / scenu, a sada su materijali i situacija bili u prostoru

treba spomenuti i to da je rad SIMULACIJA bio izveden u Osijeku, odakle je krenula cijela serija izložbi Dimenzije humora

2011.

happening

“SNAPSHOT- GRAD”, Novogradnja u gradskoj četvrti Trnje i Galerija Klovićevi dvori, Zagreb

–

“Izložbeni projekt ‘Snapshot-grad’ postavljen u prostoru nove stambene zgrade u izgradnji u starom zagrebačkom kvartu Trnje otvara prostor komunikacije. Umjetničkim radom u osjetljivom prostoru gradskih metamorfoza postavljamo prostorni i vremenski okvir za dodir onih koji su tu živjeli, onih koji se tek doseljavaju i svih nas koje zanima što se zbiva s gradom i ljudima koji tu žive.”

Marina Viculin, kustosica

(iz ekspozea izložbe)

uspostavljanje kontakta i stvaranje poznanstva koje bi se trebalo razviti u međusobno povjerenje osnovna je ideja dvaju radova koje sam prezentirao u sklopu projekta ‘Snapshot-grad’

NAVALI NARODE!

za vrijeme otvorenja izložbe posjetiteljima su ponuđeni kuhano vino, čaj i pečene kobasice: NAVALI NARODE!

trpeza postaje centar okupljanja, mjesto na kojem se uspostavlja kontakt među posjetiteljima

kroz neformalno druženje stvara se “domaća”, “opuštena” atmosfera

uspostavljenje veza izmedu pridošlica / budućih stanara zgrade i lokalnih, dugogodišnjih stanovnika kvarta

investitor poziva kupce: NAVALI NARODE!

2011.

svjetlosna instalacija

–

i ovaj rad za temu ima uspostavljanje kontakta

izgled starog i derutnog kvarta drastično je izmijenjen novogradnjom

u postojećem ambijentu zgrada se doima poput stranoga tijela (aliena)

na vrh zgrade postavio sam svjetlosnu instalaciju

svjetlosna “matrica” posuđena je iz filma “Bliski susreti treće vrste” S. Spielberga, u kojemu se prvi kontakt između izvanzemaljskih posjetitelja i Zemljana uspostavlja pomoću svjetla i zvuka (znanstvenici su u komunikaciji sa svemirskim brodom koristili tzv. five-tone motif)

zgrada komunicira s kvartom pomoću svjetala

pokušaj pronalaženja zajedničkog jezika, komuniciranja, suradnje

2011.

print

–

devet godina nakon jedne od mojih prvih samostalnih izložbi, DON’T WORRY, EVERYTHING IS UNDER CONTROL, ponovo izlažem u istoj galeriji

refleksija o radu koji sam tamo prvi put izložio i pozicija (tada) neafirmiranog prema (sada) priznatom autoru, polazišta su (n)ovog projekta

iz naslova prve izložbe mičem prvi dio, izjavljujući da je sada sve pod kontrolom: EVERYTHING IS UNDER CONTROL

naslov ulijeva osjećaj sigurnosti i nepogrešivosti

kontroliranje situacije krajnji je cilj svakog djelovanja, nepredvidljivost je nepoželjna

početak izlagačkog djelovanja, promatran kroz prizmu nesigurnosti i neizvjesnosti, zamijenjen je stavom o konačnoj i apsolutnoj kontroli nad vlastitim djelovanjem / karijerom

da je sve pod kontrolom, dokazujem izloženim radom

sve započinje bacanjem tri igraće kockice; dobivenu kombinaciju zapisujem, a kockice nastavljam bacati dok ponovno ne dobijem istu kombinaciju, zapisujući i sve druge kombinacije koje su pri tom izašle

kad je ciklus zatvoren, izračunavam koliko je puta pojedini broj izašao i koliko se puta pojavila svaka od mogućih kombinacija

statistički izračun prikazujem pomoću tablica i grafikona

ponovo bacam kockice i ponavljam cijelu radnju s novom kombinacijom brojeva

iako je broj mogućih kombinacija ograničen, konačni ishod je neizvjestan

kontrola slučajnosti je iluzoran cilj; koliko god bio predan radu, rezultat / ishod nemoguće je znati

gomila naizgled besmislenih izračuna potvrđuje besmislenost radnje

2011.

–

u partnerstvu s novinsko-nakladničko-dioničkim društvom Novi list realiziran je projekt “Rječnik svakodnevnih odnosa”

30 hrvatskih umjetnika pozvano je da ilustrira 30 pojmova koji značenjski pokrivaju područje međuljudskih odnosa

svaki umjetnik ilustrirao je jedan pojam

ilustracije su se objavljivale abecednim redom u Mediteranu, podlisku dnevnih novina Novi list

ja sam obradio pojam SRAM

2011.

karton, ljepljiva traka, 300 x 300 x 280 cm

–

Pokrenuti privatnu galeriju koja će promovirati i izlagati suvremenu umjetnost, u današnje se vrijeme ne može nazvati najpametnijom životnom odlukom. Prije bismo rekli da se radi o čistoj ludosti. Božidar Jurjević je odlučio napraviti upravo to. Od samoga početka Božidar se snalazi kako zna i umije, ne bi li održao svoj program, tj. radio i izlagao. Većinu učinjenog mogli bismo okarakterizirati kao improvizaciju, a kao ne smišljenu strategiju. Neki bi rekli: ništa novo, ništa neobično. Ta na svim smo nivoima društva, politike, ekonomije… svjedoci improviziranih rješenja!

U središte galerijskog prostora postavio sam konstrukciju od kartonskih tuljaca obloženih smeđom ljepljivom trakom. Krhka konstrukcija podupire strop od urušavanja.

Potporanj je simbol; simbol podrške (Božinoj) ustrajnosti, svemu sprkos.

Možda izdrži.

2011.

–

poziv za izlaganje u Galeriji Meštrović doživio sam kao veliku čast i priznanje, budući da se radi o jednom od najvećih hrvatskih umjetnika i atraktivnom izložbenom prostoru

ipak, bio sam svjestan da su izložbe takvoga tipa, osobito u gradu Splitu, moguće samo zbog turističke sezone te da su, zapravo, dio turističke ponude

iako se takva muzejska “aktivnost” kod nas rijetko susreće, nisam mogao zanemariti “kampanjski” karakter projekta

situacija je usporediva s onim što svakodnevno doživaljavm(o)

“turizam” je postao poticaj i izlika za većinu toga što se u Splitu radi

no, iako se nazivamo turističkim gradom, turističku sezonu gotovo u pravilu dočekujemo nespremni

građevinski radovi na ulicama, zgradama, u javnim prostorima itd. najintenzivniji su u jeku turističke sezone; stvaraju poteškoće i kaotične situacije turistima i domaći(ni)ma

ne manje važno, turizam je jedan od načina dodatne zarade; veliki broj građana preko ljeta iznajmljuje svoje stanove i kuće ili ugošćuje rodbinu i poznanike

te, svakodnevne situacije bili su mi početna inspiracija za izložbu

odlučio sam se useliti u Galeriju Meštrović; kao kod “pravog” useljenja, u zgradu sam unio sanduke i pakete

kreiram situaciju “radova u tijeku”: radovi i izložba tek će biti završeni i postavljeni

Meštroviću poručujem da se trebamo malo “stisnuti”, dijeliti prostor jer su, eto, stigli gosti

sanduci i paketi uglavnom su zatvoreni; svjestan sam činjenice da je sve to samo privremenog karaktera, da je iseljenje neizbježno

izložba propituje odnos prema prošlosti i baštini

za izložbu sam napravio nekoliko radova koji se izravno referiraju na Meštrovićeva djela

2011.

kombinirana tehnika, 160 x 130 x 80 cm

–

u prizemlju Galerije, desno od ulaznih vrata, nalaze se dva Meštrovićeva rada: Sanjarenje i U očaju

pod Galerije izrađen je od dvije vrste kamenih ploča postavljenih poput polja na šahovskoj tabli, što me odmah asociralo na grb Republike Hrvatske

izradio sam skulpturu nedefiniranog oblika koja svojim nazivom priziva još jedno Meštrovićevo djelo, Povijest Hrvata

moja se skulptura nalazi između dviju Meštrovićevih (Sanjarenje i U očaju)

takav smještaj najbolje opisuje današnji položaj Hrvatske

činjenica da imamo samostalnu i suverenu državu ne može prikriti drugu činjenicu: jako smo daleko od sanjarskih vizija koje smo imali kada se država stvarala

situacija “negdje između”, između snova i očajanja

2011.

karton, ljepljiva traka, 410 x 205 x 4 cm

–

kartonska konstrukcija postavljena je iza skulpture Joba, antologijskog djela Ivana Meštrovića

moj se rad ne može pogledati odvojeno od Meštrovićevog i obrnuto

posvajanjem i prisvajanjem Meštrovićeve skulpture prisvajam kvalitetu njegovog djela; kitim se tuđim perijem

2011.

stiropor, karton, 200 x 100 x 12 cm

stiropor, karton, 100 x 300 x 12 cm

–

niz od šest reljefa, pet Pohotnica i jedna Velika Pohotnica, načinjenih u stiroporu

reljefi su izloženi u prostoriji u kojoj se nalaze Meštrovićeve skulpture žena i crteži muških aktova

likove sam preuzeo iz muških časopisa

prenose poruku o banaliziranju žena, svođenju na plošne stereotipe koji preplavljuju medije (osobito muške časopise)

pojačano čitanje radova ostvaruje se u kontrastu s formama i materijalima Meštrovićevih prikaza žena – majki, udovica, aktova u čijoj su neposrednoj blizini izloženi

ne konkuriram / ne natječem se s Meštrovićem, niti materijalom niti kiparskim umijećem

2011.

gips, 45 x 25 x 20 cm

–

u prostoriju u kojoj su izloženi Meštrovićevi portreti i figure dodao sam svoj autoportret

infiltracija u stalni postav pojačana je nazivom rada, koji nalikuje jednom od izloženih radova

autoironično dajem do znanja da mi tamo i mjesto, da tamo pripadam

2011.

video, 0′ 25”, petlja

–

Ivan Meštrović autor je brojnih javnih skulptura i spomenika

junaci, kraljevi, vojskovođe… obično su prikazivani na konju

ovaj rad predstavlja kritički osvrt na nedostatak javne plastike, osobito isticanja zaslužnih pojedinaca iz novije hrvatske povijesti

glava konja donesena u nečiji dom predstavlja “ponudu koja se ne odbija” (analogija s filmom “Kum” F. F. Coppole)

sistemi vrednovanja i njihova podložnost parcijalnim interesima

–

izložba iz serije “Jedan na jedan” u cijelosti je ispričana/ prikazana u prvom licu jednine

koristim svoj lik u različitim kontekstima

temeljna ideja je istraživanje aspekata umjetnosti, izlaganja, pozicija umjetnika u art svijetu i izvan njega, smisao umjetničkog djelovanja, značenja, polja djelovanja, limite, percepciju gledatelja…

iako viđeni kroz osobnu prizmu i autorefleksiju radovi se jasno referiraju na konkretne društveno-socijalne situacije

na izložbi su prezentirani slijedeći radovi: VJEŽBA ČINI MAJSTORA, CRNI, ZLATNI, VEDRAN PERKOV, SAD BUT TRUE, PRAVA SLIKA, LUDOST NJEGOVOG VELIČANSTVA, NACIONALNO BLAGO te SPREMAN SAM PUCATI, ALI NEMAM TOP

2010.

drvo, video, 4′ 16” petlja

–

iza zida načinjenog od dasaka čuje se zvuk

kada se posjetitelj približi , kroz procjepe u zidu vidi video projekciju; na snimci sam ja

sjedim na podu leđima oslonjen o zid, bacam tenisku lopticu prema suprotnom zidu; loptica se odbija o pod pa o zid, ja je hvatam i ponovno bacam prema zidu

neprekidno ponavljanje besmislene radnje; usavršavanje do majstorstva

iako slobodan u izboru djelovanja, umjetnik je sputan limitima umjetničkog poziva; marginaliziran, zatočen u uskom polju art svijeta

scena je remake scene Steve McQueena iz filma „Veliki bijeg“

2010.

kombinirana tehnika, PVC, 300 x 300 cm, svaki

–

dva autoportreta; jedna je slika izrađena od različitih vrsta crne boje, a druga zlatne

boje ne miješam; svaku koristim onakvu kakvu ju je proizvođač izradio

analitičko i primarno slikarstvo, monokrom, figurativnost – to su neki od aspekata kojih se ovim radom dotičem

ovo je prvi put da izlažem slike, otkada se aktivno bavim izlaganjem

nazivi su opisni i sugestivni; opisuju sliku, ali daju i karakternu crtu portretima, odnosno autoru

suprotnosti su postavljene jedna do druge

2010.

inox, konopac, drvo, stiropor, gips gaza, Ø 140 cm

–

na zidu se nalazi veliki reljef; na reljefu je moj profil s imenom i prezimenom

djelo je od posjetitelja odvojeno stupićima s užetom; uže priječi publici da se približi

način na koji je rad postavljen daje naslutiti da se radi o važnom djelu ili liku

rad asocira na kovani novac s portretima nacionalnih veličina ili vladara

govori o poziciji autora; o adoraciji; o častohleplju i samopromociji

2010.

video, 5′ 36”

–

video u kojem izvodim pjesmu „Sad but True“ grupe Metallica

na pet monitora prikazan sam kako izvodim pojedinu partituru: ritam gitara, solo gitara, bass gitara, bubanj i vokal

dajem sve od sebe, iako je moje znanje sviranje tih instrumenata skromno ili nikakvo

usprkos trudu, rezultat je otužan

bavljenje poslovima koji nadilaze osobne kompetencije, znanja i mogućnosti

nedostatak respekta prema tuđem radu i postignućima

pretenciozni postav, upotreba tehnologije kako bi se prikrila očita nekompetencija

rad je projekcija aktualnog trenutka u društvu

za potrebe kataloga izrađeni su plakati koji najavljuju video

2010.

video, 26′ 10”

–

video rad izrađen u maniri TV dokumentarca

upotreba medija za vlastitu promociju

pozvao sam ljude različitih vokacija da pred kamerom opišu svoje dojmove o meni i mom radu

sudionici:

Božo Majstorović – ravnatelj Galerije umjetnina

Blaženka Perica – povjesničarka umjetnosti

Damir Sokić – umjetnik

Marina Viculin – kustosica

Jasmila Žbanić – redateljica

Leon Lučev – glumac

Dario Gregov – zapovjednik postrojbe Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zlarin

Boris Greiner – književnik

osim o umjetničkim uspjesima, u dokumentarcu možete saznati neke detalje iz mog privatnog života, djetinstva i školovanja, ili saznati nešto o mom društvenom angažmanu

biranim riječima govori se, primjerice, o mom glumačkom umijeću (usporedbe s Robertom De Nirom i Marlonom Brandom), poznavanju lingvistike i književnosti, spašavanju ljudskih života i materijalnih dobara prilikom vatrogasnih intervencija…

činjenice i polučinjenice, izmišljotine, pretjerivanje i veličanje bez pokrića prezentirani su kao fakti

ovim radom posjetiteljem se manipulira tvrdeći kako upoznaje pravu i neiskrivljenu sliku o autoru

audio verzija ovog rada emitirana je kao radio emisija u sklopu projekta “Slika od zvuka” Trećeg programa Hrvatskog radija, u čijoj je ko-produkciji i nastao

 

2010.

video, 6′ 39”

–

video rad u kojem, maskiran u zlatni kostim, u rukama nosim oblake načinjene od stiropora

maskiran, asociram na superjunaka nadnaravnih sposobnosti

rad se poigrava temom moći

fraza “vedriti i oblačiti” upotrebljava se kao aluzija na nekoga tko ima veliku (političku, financijsku, gospodarstvenu, društvenu…) moć ili položaj

analogija s mojim imenom – Vedran: sunčani dan, dan bez oblaka

u ovom sam slučaju ja taj koji vedri i oblači

2010.

ambijentalna instalacija, kombinirana tehnika, dimenzije promjenjive

–

ambijent kraljevskog dvora

uz prijestolje se nalaze figure lavova, ukrasne biljke, crveni zastori, a na zidu u pozadini light show

ambijent upotpunjuju zastave i biste s mojim likom; za pretpostaviti je kako (i) prijestolje pripada meni

veličanje i glorificiranje autora kao vrhunskog autoriteta; kult ličnosti

izložba kao mjesto na kojem se klanja autoru

kritika izlagačkih mehanizama i sistema valoriziranja u umjetničkom svijetu

2010.

čokolada, zlatna folija, Ø 3,5 cm svaki

–

škrinjica sa zlatnicima, dukatima

na zlatnicima koji su izrađeni od čokolade i presvučeni zlatnom folijom otisnuti su moj lik i ime

posjetitelj se može slobodno poslužiti i konzumirati zlatnik

pozicija umjetnika kao nacionalne vrijednosti / blaga

brza i jednostavna konzumacija navedenih vrijednosti

2010.

fotografija

–

odjeven u tradicionalnu vojnu odoru, izjavljujem svoju spremnost na akciju, no priznajem da nisam u stanju to izvesti

fraza “pucati iz topa” koristi se uglavnom kao izraz nezadovoljstva, frustracije, želje da se destrukcijom stvore novi uvjeti, izmjeni postojeće stanje

ista se fraza koristi i u situacijama kada se izjavljuje spremnost za postizanje najvećih ciljeva

zbog nedostatka sredstava, logističke potpore i podrške, ni u jednom ni u drugom slučaju akcija nije moguća

2010.

–

izložba u osječkoj Galeriji Waldinger je jedna iz serije izložbi na kojima se bavim temama i promišljanjima vezanim uz umjetnost

ovom prilikom fokusirao sam se na svoj temeljni princip rada- na konceptualni pristup

početni impuls je bila činjenica kako prvi put izlažem u Osijeku gdje sam prilično nepoznat publici

moje poznavanje tamošnje situacije je skromno; nisam se mogao referirati na neku konkretnu situaciju, kontekst

nesporazum je polazna točka interakcije s publikomoni; ne znaju kako razmišljm, ja ne znam kako oni

izradio sam seriju radova koji svojom vizualnošću ne potiču na neki konkretni zaključak ili poruku, a zatim sam se ogradio od bilo kakvog objašnjenja razloga nastanka djela

također sam se ogradio i od teksta kataloga te mogućih interpretacija radova u njemu

pokušao sam animirati publiku na promišljanje o radovima, ključ za razumjevanje djela je u njihovoj ruci

međutim, kakav god zaključak donijeli on nije ispravan, ja nisam tako mislio

mit o ludom i otkačenom umjetniku kojeg nitko ne razumije

dragovoljno zauzimanje takve pozicije

razgovori tijekom otvorenja koje sam vodio ponudili su mi sasvim nova viđenja radova od onih koja sam imao prilikom njihovog stvaranja